Autor: Zoran Pusić, predsjednik GOLJPa
U ponedjeljak, 2.5.2011. tema emisije na HRTu „Puls nacije“, koju vodi g. B. Bilić, bila je: „Ima li Hrvatska snage za kažnjavanje i osudu zločina svih totalitarnih režima, suočavanje s istinom i poštivanje svih žrtava?“. Kako se moglo predvidjeti da će se govoriti i o zločinima vezanim za nedavne presude u Haagu, činilo mi se da sam naslov teme implicira da je Hrvatska u doba vladavine Franje Tuđmana i HDZa bila pod jarmom totalitarnog režima[1].
Ja to ne mislim i to sam u emisiji rekao. Iako sam bio protiv te vlasti od njenog samog početka, to je bila demokratska vlast, izabrana na demokratskim izborima, koja je uvažavala, istina često preko volje ( sjetimo se zagrebačkih izbora '97. za gradonačelnika), politički pluralizam. Ta je vlast imala značajne primjese autokracije i, nažalost, promovirala je šovinizma kao legitiman politički stav; netko je za tu vrstu vlasti smislio kovanicu „demokratura“.
I to više brine nego zločini totalitarnih režima. Totalitarni režimi su u svojoj osnovi bazirani na nekoj vrsti nasilja i čovjeku se čini da se od njih, posebno u vremenima kad su ugroženi, zločini mogu i očekivati.
Problem je da i demokratski izabrane vlade, odane, neke deklarativno, a neke i ne samo deklarativno, idealima pravde, slobode i mira mogu počiniti zločine. Možemo govoriti o Dresdenu ili Hirošimi ali, nažalost, imamo i svježijih primjera. NATO je bombardirao kuću Gadafijeva sina i ubio njega i njegovu malu djecu. Jedno je zaštititi dio libijskih građana od njihovog vlastitog totalitarnog režima, a drugo koristiti metode koje vrlo tanka linija razdvaja od terorizma, a po efektima su iste – nevini stradaju.
Ovaj ponedjeljak, 2.5.2011., bio je bremenit događajima; malo poslije vijesti o ubojstvu Gadafijeva sina i unuka stigla je vijest da je Amerikancima uspjelo ubiti Osamu Bin Ladena. Bin Laden, kao organizator i nalogodavac strašnog ubojstva oko tri tisuće civila u najvećem terorističkom napadu ikad izvedenom, bio je simbol međunarodnog terorizma cijelo desetljeće. Zaletavanje s avionima punim putnika u zgrade trgovačkog centra bio je spoj vjerskog fanatizma direktnih izvršioca i hladne i bezobzirne proračunatost organizatora zločina. Terorizam se često navodi kao sredstvo borbe siromašnih i obespravljenih protiv moćnih i bogatih u cilju ispravljanja neke više nepravde. Ali nisu ciljevi ono što normalnom čovjeku čini terorizam neprihvatljivim i odvratnim nego činjenica da su za postizanje tih ciljeva sva sredstva, svi zločini i sve nepravde opravdane. Ili, drugim riječima, stav da se u postizanju nekih ciljeva zločini ne mogu počiniti.
Ima li načina da se izvučemo iz ove spirale krvne osvete u kojoj se čovječanstvo koprca od pamtivijeka? Da li smo na pragu ili, da ne pretjeramo s optimizmom, barem na putu kriminalizacije rata kao takvog?
Izvori ratova možda su većinom u pohlepi i gramzivosti, ali oni koji idu u rat obično se prepariraju mitovima o uzvišenim ciljevima u čijoj realizaciji je sve dozvoljeno i agresivnošću prema protivnicima kojima propaganda odriče atribut ljudskih bića. Uvijek je bilo nezahvalnije zagovarati toleranciju, napor da se razumiju i uvaže strahovi i patnje onih drugih, nego poticati strahove i netrpeljivost kod vlastite grupe, plemena ili naroda.
I uvijek je bilo ljudi koji su smatrali da je, svim okolnostima usprkos, njihova dužnost kao ljudskih bića poticati ono dobro što u ljudima postoji.
Poput srednjoškolskog profesora iz Gorskog Kotara koji je sve napravio da u njegovom kraju do sukoba ne dođe, a u doba kad se rat veličao kao svetinja i netrpeljivošću dokazivao patriotizam, vodio Školu mira u Mrkoplju.
Na globalnom nivou ad hoc međunarodni sudovi za ratne zločine kao i stalni Međunarodni kazneni sud spori su, ali značajni koraci u dva smjera:
- da se rat među državama ili među različitim grupama unutar iste države počne tretirati kao ilegalni oblik rješavanja konflikta interesa i da se najodgovorniji za agresiju ili izbijanje rata sude kao kriminalci.
- da se najviši predstavnici vlasti jedne zemlje koji maltretiranje i kršenje ljudskih prava vlastitih građana smatraju dijelom suvereniteta, izvedu pred međunarodni sud.
Do polovice 20. stoljeća većini ljudi (a mnogima i danas) rat je izgledao kao prirodno stanje stvari, karakteristika ljudskih društava koja ima predispozicije u urođenim čovjekovim osobinama. Ali tako se nekada gledalo na ropstvo ili kmetstvo, društvene odnose koji su trajali tisućljećima, a na koje mi danas gledamo kao na sramotu čovječanstva i kad bi takve odnose netko danas pokušao uvesti sva je prilika da bi završio na sudu pod optužbom za zločin protiv čovječnosti.
Prvi puta u povijesti stvara se kritična masa, stvara se svijest kod dovoljno velikog broja ljudi , da su ratovi sramota čovječanstva.
Ništa ne garantira da će uspjeti naši napori da rat završi na istom mjestu u povijesti gdje su završili ropstvo i kmetstvo.
Ali vrijedi pokušati.
[1] Voditelj g. Bilić se nije složio da takav zaključak iz predloženog naslova logički slijedi iako se i po pozvanim gostima (npr. puk Grujić, dr. V. Bosanac) dalo zaključiti da će se raspravljati o zločinima počinjenim u Hrvatskoj 91. – 95. Na kraju se nešto više od pola vremena govorilo o zločinima vezanim za „Oluju“, a ostalo vrijeme o zločinima u vezi s Vukovarom.
„Oplakivat ću gubitak tisuća dragocjenih života, ali se neću radovati ničijoj smrti makar bila neprijateljeva. Uzvraćanjem mržnje na mržnju mržnja se umnaža produbljujući tminu noći u kojoj se već ne vide zvijezde. Tmina se ne može osloboditi svoga mraka, to može samo svjetlost učiniti. Mržnja ne može dokinuti mržnju, to može samo ljubav“ (Martin Luter King, ml.).
Ivo Markovic
Franjevacka teologija, Aleja Bosne Srebrene 111, BiH-7100 Sarajevo,
Tel/fax (*387-33) 453 266, ext. 228, ivoirm@hotmail.com.