hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

Zaključci okruglog stola pod naslovom

 

PRAVNI PUT – STRANPUTICA?

 

Naknade šteta sudskim putem zbog usmrćenja bliske osobe u Hrvatskoj u razdoblju od 1991. do 1995. – problemi i perspektive

 

Na raspravi održanoj u Zagrebu 8. prosinca 2009. posvećenoj pitanju obeštećenja svih žrtava rata okupili su se predstavnici institucija izvršne vlasti Republike Hrvatske, pravosuđa, međunarodnih institucija i organizacija za ljudska prava. Naglašeno je kako brojni članovi obitelji žrtava ratnih zločina nisu dobili ni moralnu niti materijalnu zadovoljštinu. Njihova patnja nije priznata, počinitelji zločina nisu kazneno odgovarali a većina je izgubila parnice za naknadu štete protiv Republike Hrvatske. 

 

Analizirano je 50 odštetnih postupaka koji se vode zbog smrti, nestanka ili ranjavanja. Neki od analiziranih sudskih predmeta još nisu pravomoćno okončani. Članovi obitelji u navedenih 50 slučajeva nasilne smrti u tužbenim zahtjevima navode da je uzrok smrti: ranjavanje iz vatrenog oružja, udarci rukama, nogama i ubodne rane nanesene nožem ili je osoba nestala i proglašena umrlom, a točan uzrok smrti je ostao nepoznat. Prema dostupnoj dokumentaciji poznato nam je da su kaznene prijave za ubojstva podnesene u najmanje devet slučajeva. U većini slučajeva riječ je o neistraženim zločinima u predistražnoj fazi za koje se postupci vode protiv nepoznatih počinitelja. Analizirani postupci detaljnije su prikazani u tekstovima pripremljenim za okrugli stol[1]

 

U parnicama za naknadu štete primjenom triju zakona kojima je RH pokušala riješiti pitanje odgovornosti za štetu nastalu tijekom Domovinskoga rata,[2] mnogi ne samo da nisu dobili naknadu nego su dužni plaćati visoke troškove parničnog postupka. Za razliku od stradalnika koji su ostvarili pravo na potporu primjenom drugih zakona[3] članovi obitelji ubijenih civila od trenutka počinjenja zločina nisu dobili nikakav oblik nadoknade štete.

 

Zaključeno je da nitko nije zadovoljan otvorenim i još uvijek neriješenim procesom obeštećivanja u kojem je do sada nedostajalo političke volje te je stoga potrebno:

  1. hitno riješiti pitanje plaćanja parničnih troškova u parnicama za naknadu štete zbog usmrćenja bliske osobe
  2. ozbiljno i odgovorno pristupiti pitanju obeštećenja svih žrtava od strane vlade, zakonodavca i pravosuđa kako bi osigurali priznavanje patnje obitelji usmrćenih i pravičnu nadoknadu štete za sve žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava
  3. osigurati službeni prijevod Rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih naroda usvojene 16. prosinca 2005. pod naslovom Osnovni principi i smjernice o pravu na pravni lijek  i reparaciji za žrtve teških kršenja međunarodnih ljudskih prava i ozbiljnih povreda međunarodnog humanitarnog prava[4] koji se odnose na kompenzaciju, restituciju, rehabilitaciju, rješavanje sudbine nestalih, simboličke reparacije i garanciju neponavljanja zločina
  4. nastaviti raspravu među svim akterima u svrhu osiguranja pravednog zakonskog mehanizma za naknadu štete zbog usmrćenja bliskih osoba u skladu s Osnovnim principima i smjernicama o pravu na pravni lijek  i reparaciji za žrtve Ujedinjenih naroda. U traženju modela za obeštećenje žrtava zakonodavac bi se mogao ravnati prema standardima uspostavljenim u Zakonu o novčanoj naknadi žrtvama kaznenih djela[5] i svim žrtvama ratnih zločina ponuditi obeštećenje putem posebne zakonom propisane mjere.

 

Sudionici i sudionice:

 

Agnese Andreucci, OESS

Ksenija Bauer,  Ured pučkog pravobranitelja

Ira Bedrač, Ured pučkog pravobranitelja

Tino Bego, Documenta

Jovica Brkić, Udruga "Pravda", Bjelovar

Lina Budak, odvjetnik

Vanja Crnković, Županijski sud Zagreb               

Monika Čavlović, OESS

Dinka Ćorkalo Biruški, Odjel za psihologiju, Filozofski  fakultet

Davorka  Ćurko Nasić, Općinski građanski sud Zagreb

Klara Dokmanović, MKSJ

Jelena  Đokić Jović , Documenta

Snežana Đokić Marković, Delegacija EU u RH

Ratko Gajica, Hrvatsi sabor

Wilhemijn van Haaften, Veleposlanstvo kraljevine Nizozemske

Enrique Horcajada, OESS                                         

Tanja Hučera, Općinski građanski sud Zagreb

David Hudson, Delegacija EU u RH

Veselinka Kastratović,  Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Sanja Krovinović, Općinski građanski sud Zagreb

Mladen Lončar,  Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

Andreja Maretić Vuković, Veleposlanstvo Velike Britanije

Ana Marović, Općinski sud Split

Federica Meijer Dusman, Državno odvjetništvo republike Hrvatske

Blaženka Navara,  Općinski sud u Glini

Sanja Nola, Ministarstvo pravosuđa

Meliha  Okić, odvjetnik

Zdenka Pantić,  Međunarodni rehabilitacijski centar za žrtve mučenja                                                                                              

Ivana  Požar, Općinski građanski sud Zagreb

Vesna Pusić, Hrvatski sabor

Biljana Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Suzana Radaković, Općinski građanski sud Zagreb

Marko Sjekavica, Građanski odbor za ljudska prava

Gordana  Sobol, Hrvatski sabor

Mladen Stojanović, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek

Snježana  Šagud, Općinski građanski sud Zagreb

Vesna Teršelič,  Documenta

Lucia Tomić, Ministarstvo pravosuđa

Carmen Topalušić, Općinski građanski sud Zagreb

Slobodan Uzelac, Vlada Republike Hrvatske

Ana Vlahović Stanić, Ministarstvo pravosuđa

Tatijana Vučetić, Ministarstvo pravosuđa

Vesna Vučetić, advokat

Tanja Vukov, Documenta

Duško Zorić, Udruga "Pravda", Bjelovar

 


[1] Bego Tino, Vukov Tanja, Različiti oblici naknade štete zbog usmrćenja bliske osobe u Hrvatskoj; Maja Kovačević Bošković, Jelena Đokić Jović, Marko Sjekavica, Implikacije neosnovane primjene zakona o oprostu na parnične postupke za naknadu nematerijalne štete 

[2]  Zakon o obveznim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 29/78, 39/85, 57/89 i NN broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01), Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija (NN broj 117/03), Zakon o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN broj 117/03).

[3] Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata NN 33/92, 77/92, 27/93, 58/93, 2/94, 76/94, 108/85, 108/96, 82/01 i 103/03, Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihove obitelji NN 174/04

[4] A/RES/60/147 Basic Principles and Guidelines on the Right to a Remedy and Reparation for Victims of Gross Violations of International Human Rights Law and Serious Violations  of International Humanitarian Law, http://www2.ohchr.org/english/law/remedy.htm

[5] koji je Hrvatski sabor donio na sjednici 2. srpnja 2008., a stupa na snagu na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju i nije relevantan za obitelji žrtava ratnih zločina.

IMPLIKACIJE NEOSNOVANE PRIMJENE ZAKONA O OPROSTU NA PARNIČNE POSTUPKE ZA NAKNADU NEMATERIJALNE ŠTETE

 

 

Priredili za Okrugli stol: Pravni put – stranputica?

U Zagrebu, 8.prosinca 2009.

 Maja Kovačević Bošković, Jelena Đokić Jović, Marko Sjekavica[1]

 

 

Pojedini kazneni postupci vođeni ranih 90-ih protiv počinitelja teških kaznenih djela (ratni zločini, ubojstva, razbojništva, silovanja itd.) okončani su rješenjima o obustavi postupka temeljem tada važećeg Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, čime su počinitelji ostali nekažnjeni za počinjena zlodjela. [2]

 

Ovim zakonom od primjene oprosta bila su izuzeta kaznena djela za čiji je progon Republika Hrvatska bila obvezna prema odredbama međunarodnog prava, ali ipak Zakon o oprostu neopravdano je poslužio kao legalni temelj za amnestiju abolicijom počinitelja tih kaznenih djela, prvenstveno zbog njegove političke konotacije, kao i zbog uvjeta agresije na RH u kojima je donesen i primjenjivan.[3] Tako su zbog neutvrđene individualne kaznene odgovornosti, u naknadno pokrenutim parničnim postupcima odbijeni tužbeni zahtjevi tužitelja, članovima uže obitelji žrtava, kojim su tražili da se tuženici, Republici Hrvatskoj naloži plaćanje pravične novčane naknade neimovinske štete. Zakazali su mehanizmi za ostvarenje retribucijske pravde, a izostala je i naknada štete-reparacija kao jedan od principa tzv. restorativne pravda u čijem je centru žrtva, a ne izvršitelj.

 

Prvi Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i ratu protiv Republike Hrvatske od 25. rujna 1992.godine odnosio se samo na aboliciju, tj. predviđao je da se pod određenim uvjetima kazneni postupak neće pokretati, a da će se već pokrenuti obustaviti.  Nedvojben je njegov doprinos pokušajima uspostave mira i ublažavanju napetosti izazvanih aktualnim ratnim sukobima, to je uostalom bila intencija donošenja i narednih zakona o oprostu, no ističemo da  je glavni  nedostatak ovog zakona bila njegova naglašena općenitost i pravna nepripremljenost što je uzrokovalo dileme oko dometa oprosta i u krajnjoj konzekvenci njegovu neosnovanu primjenu na kaznena djela ratnih zločina i druga teška kaznena djela, a što će kroz nekoliko reprezentativnih primjera biti ilustrirano u nastavku. Zakonska konstrukcija da će se oprost primijeniti „za sve počinitelje krivičnih djela u oružanim sukobima, ratu protiv Republike Hrvatske ili u svezi s tim sukobima, odnosno ratom” omogućila  je  njegovu ekstenzivnu primjenu.[4]

 

De lege lata, radi se o nepreciznom, nejasnom i suspektnom normiranju zakonodavca, kad on u stavku 2. članka 3. istoga zakona, primjenu oprosta izuzima za kaznena djela koja nisu počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanih sukoba te nisu u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Argumento ad contrario dolazimo do zaključka kako će se na sva kaznena djela (osim onih koja se odnose na najteže povrede humanitarnog prava koje imaju karakter ratnog zločina) koja su počinjena tijekom agresije, oružane pobune ili oružanog sukoba u RH ili su s njima u svezi, primjenjuje institut oprosta. Ovakav izričaj zakona ostavio je širok prostor za manipulacije u njegovoj interpretaciji. Ekstenzivno tumačenje, koje nikako nije, odnosno ne bi smjelo biti, u skladu s intencijom zakonodavca, moglo je dovesti, na što su upućivali i neki pravni stručnjaci (primjerice profesor kaznenog prava Pravnog fakulteta u Zagrebu Petar Novoselec), do apsurdnih situacija da se Zakon o oprostu primijeni na primjerice prometnu nesreću koja se dogodila u mjestu nezahvaćenom ratnim sukobima. U ovom nastavnom primjeru[5] radilo bi se o ambulantom vozilu, čiji je vozač skrivio prometnu nesreću. Vozilo je prevozilo ranjenog hrvatskog branitelja, tako da bi se već tom činjenicom mogla uspostaviti poveznica s kvalifikacijom koju Zakon propisuje za primjenu oprosta, konkretno sa svezom s oružanim sukobom, pobunom, agresijom, koja širokim tumačenjem tu postoji.

 

Spomenuti primjer je primjer za studente prava, pravne teoretičare i sve praktičare koji se bave kazneno-pravnim pitanjima proizašlim iz ratnog sukoba. Međutim u praksi smo svjedočili brojnim stvarnim primjerima u kojim su sudovi na još skandalozniji način primjenjivali Zakon o oprostu i time obustavljali kazneni progon protiv počinitelja teških kaznenih djela, kojima Zakon o oprostu nikako ne bi smio biti jamac neodgovornosti i nekažnjivosti.

 

I recentnom odlukom Ustavnog suda zatvorena je mogućnost ponovnog suđenja nakon odobrenog oprosta. Naime, ako je presudom kojom se optužba obija počinitelju dat oprost, ne može mu se ponovo suditi za kazneno djelo koje se odnosi na isti događaj niti kad ono predstavlja ratni zločin. [6]

 

Odluka Ustavnog suda – u slučaju u kojem bi se eventualno podigla nova optužba s drugom pravnom kvalifikacijom za činjenično stanje obuhvaćeno prvotnom sudskom odlukom (o oprostu) bilo bi po načelu ne bis in idem (ne može se za isto djelo više voditi kazneni postupak, jer se radi o presuđenoj stvari), proklamirano u čl. 32. st. 2. Ustava RH, pravno nedopušteno.

 

No, u navedenoj situaciji bilo je moguće prema odredbi članka 31. st. 3. Ustava, temeljem odredbe čl. 406. st. 1. točka 5. ZKP-a zatražiti obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom kojom se optužba odbija „ ako se utvrdi da se akt oprosta, odnosno pomilovanje, zastara ili druge okolnosti koje isključuju kazneni progon ne odnose na djelo povodom kojeg je donesena odluka kojom se optužba odbija“. Dakle, Zakon o kaznenom postupku iz 1997. glede zabrane ponovnog suđenja, odbijajuću presudu nije tretirao jednako kao osuđujuću i oslobađajuću. Kod odbijajuće presude otvarao je mogućnost ponovnog suđenja, ali samo u okviru izvanrednog pravnog lijeka- obnove postupka.

 

Stupanjem na snagu novog Zakona o kaznenom postupku iz 2008. ovaj članak je brisan čime su žrtvama i članovima njihovih obitelji još jednom zalupljena vrata pravde. [7]

 

Smatramo da su slučajevi  počinjenog ratnog zločina u Novskoj zorni primjeri  neosnovane primjene Zakona o oprostu.

 

Ovim slučajevima zajedničko je  da su počinitelji  bili pripadnici hrvatske vojske, a s obzirom na tada dominantan stav pravosuđa da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin, u odnosu na njih je temeljem Zakona o oprostu  kazneni postupak  obustavljen.

 

U inzistiranju na pravdi članovi obitelji stradalih pokrenuli su parnični postupak  protiv RH radi ostvarenja prava na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u slučaju smrti ili osobito teškog invaliditeta bliske osobe, a koji se postupci još uvijek nisu okončali pravomoćnim presudama.

 

Svima su u više sudskih instanci, odbijani tužbeni zahtjevi i određivani su im, u odnosu na njihova primanja,  ali i žrtvu, neprimjereni  sudski troškovi.

 

Ustavni sud  se negativno očitovao o ustavnim tužbama koje su se odnosile na kazneno pravni dio ovih slučajeva.

 

 

Smrt Mihajla Šeatovića, Sajke i Miše Raškovića i Ljubana Vujića 

 

Pripadnici 1. brigade HV-a, Dubravko Leskovar i Damir Raguž, su 21. studenoga 1991. godine, oko 22 sata, u obiteljskoj kući u Novskoj, zaklali i ubili iz vatrenog oružja Miša i Sajku Rašković, Ljubana Vujića te supruga gospođe Marice, Mihajla Šeatovića. Ovi srpski civili ubijeni su na posebno okrutan i brutalan način, pri čemu su nekima od njih nožem ili drugim oštrim predmetom amputirani pojedini dijelovi tijela. Budući da sudski postupak koji se vodio zbog ovog kaznenog djela nikada nije okončan sudskom presudom kojom bi se ocijenile utvrđene činjenice te odlučilo o meritumu, nego je doneseno rješenje kojim se zbog primjene Zakona o oprostu obustavio kazneni postupak, nije s izvjesnošću utvrđeno da li je ovaj zločin obuhvaćao i silovanje ili samo pokušaj silovanja gospođe Rašković, ali iz dokumentacije u spisu je razvidno da je ona zlostavljana i naposljetku zaklana.

 

Kritičnog događaja, loci crimini, uz optuženike Leskovara i Raguža, bili su još i sljedeći pripadnici Hv-a: Ante Perković, Željko Škledar, Marijan Kumić te Borislav Tutić, za neke od kojih je, prema dokazima iz spisa moguće da su sudjelovali ili pomogli počinjenje ovog kaznenog djela, ali protiv nikoga od njih nije podignuta optužnica.

 

Potraga za pravdom gospođe Marice Šeatović

 

Kazneni postupak

 

Vojno tužiteljstvo u Zagrebu podignulo je optužnicu br. KTV – 517/92 od 23.03.1992  protiv 1. optuženika Leskovara i 2. optuženika Raguža, ali ne za počinjenje kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, već za kazneno djelo ubojstva, u njegovom kvalificiranom obliku[8].

 

Iako su na glavnoj raspravi pred Vojnim sudom u Zagrebu izvedeni personalni i materijalni dokazi koji su ukazivali na odgovornost optuženika, sudsko vijeće je 10. 11. 1992. pod predsjedanjem suca Krešimira Mudrovčića donijelo Rješenje br: IV-KV-668/92, K-42/92  kojim se kazneni postupak obustavlja temeljem Zakona o oprostu

Prikazujući primjer zločina koji se 1991. dogodio protiv civila srpske nacionalnosti u Novskoj, kao ilustrativan i reprezentativan, nastojimo utjecati na to da se isprave pogreške u primjeni Zakona o oprostu na slučajeve u kojima po nikakvim pravnim ni moralnim kriterijima nije bilo mjesta za njegovu primjenu te da se postojeća situacija, u kojoj žrtve i dalje bezuspješno traže pravdu, promijeni na način da ih se konačno obešteti za teške zločine kojima im je patnje nanijela upravo Republika Hrvatska.

 

Želimo sa državnim odvjetništvom ispitati mogućnost primjene zahtjeva za zaštitu zakonitosti na slučajeve pogrešne primjene Zakona o oprostu. Međutim uspjeh u takvom postupku bio bi samo deklaratorne naravi jer ukoliko je zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen na štetu optuženika, sud prilikom odlučivanja o njemu, ukoliko utvrdi da je došlo do povrede zakona, može tu povredu samo deklarirati bez ulaska u meritum pravomoćne presude. Tako da ovaj izvanredni pravni lijek, ne nudi mnogo praktične koristi. Smatramo da je isti ekstenzivno bio primjenjivan na slučajeve kad su počinitelji kaznenih djela bili hrvatske nacionalnosti, u skladu s tada prevladavajućim agresivno-nacionalističkim stavovima vlasti, a nije ga se primjenjivalo na slučajeve gdje bi bila opravdana i očekivana njegova primjena zbog srpskog etniciteta optuženika. Ovakva politika se uglavnom promijenila od razdoblja za vrijeme i neposredno nakon Domovinskog rata, ali njeni repovi i štetne posljedice prisutni su do danas i tek predstoji mogućnost njihove sanacije.

 

Druga mogućnost koja je oštećenicima, koji su zakinuti pogrešnom primjenom Zakona o oprostu u svojim pravima, bila na raspolaganju je obnova kaznenog postupka na štetu optuženika. Međutim brisanjem članka Zakona o kaznenom postupku koji je predviđao mogućnost obnove za slučaj pogrešne primjene Zakona o oprostu, što je napravljeno ovogodišnjim izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, ovaj pravni put je isključen. Ovakvom izmjenom citiranog zakona, država je još jednom pokazala da nema novaca, ali što je puno veći problem da nema volje, da obešteti žrtve svojim kriminalnih i pogrešnih postupanja.

 

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske odlučilo se pokušati ispraviti svoje propuste iz prošlosti i ponovo inicirati kazneni progon počinitelje ovog teškog krimena. Neki od potencijalnih počinitelja više nisu živi (Dubrovko Leskovar i Ante Perković u međuvremenu su preminuli), a neki, protiv kojih je rješenjem o obustavi prethodno obustavljen kazneni postupak, pokušavaju iskoristiti zaštitu ustavnopravnog načela ne bis in idem, po kojem im se za istu kriminalnu količinu za koju su prethodno pravomoćno osuđeni ili oslobođeni, ne bi ponovno moglo suditi.

Pred Županijskim sudom u Sisku, u tijeku je istraga protiv jednoga osumnjičenika koji nije bio obuhvaćen prethodno provedenim postupkom koji je završen primjenom oprosta na optuženike, a protiv drugoga, Damira Raguža, ŽS u Sisku odbilo je zahtjev za provođenje istrage Županijskog državnog odvjetništva u Sisku te je predmet trenutno na VSRH, radi odluke o žalbi po tom pitanju. U sudskoj praksi VSRH i USRH postoje suprotstavljena mišljenja o ponovnim suđenjima za kaznena djela za koja je u ranije provedenim postupcima, potpuno neosnovano primijenjen Zakon o oprostu, čime je pravomoćno okončan taj kazneni postupak.  

 

Parnični postupak

 

Zločin u Novskoj, u kojemu su pripadnici hrvatske vojske na izrazito brutalan i zvjerski način ubili hrvatske civile srpske narodnosti da bi kasnije na te iste počinitelje potpuno pogrešno bio primijenjen, u skladu sa tadašnjim prevladavajućim stavovima političke elite i državne vlasti, Zakon o oprostu te je postupak koji se protiv njih vodio pred Vojnim sudom, obustavljen, osim svoje kazneno-pravne strane medalje, ima i drugu, koja se odnosi na postupak u kojem su obitelji ubijenih tražile od države, Republike Hrvatske, naknadu štete. U građanskoj parnici za naknadu štete, u kojoj je tužiteljica Marica Šeatović tražila od tužene Republike Hrvatske naknadu štete za pretrpljenu nematerijalnu štetu, tužiteljičinom tužbenom zahtjevu također nije udovoljeno, tako da ona niti u ovom postupku nije uspjela ostvariti barem nekakvu kompenzaciju za štetu koju je pretrpjela djelovanjem redovnih organa države. Kroz više godina gospođa Šeatović je pokušavala ishoditi usvojenje tužbenog zahtjeva, ali je u prvostupanjskom postupku pred Općinskim sudom u Novskoj i u žalbenom postupku pred Županijskim sudom u Sisku , njezin tužbeni zahtjev odbijen. Nakon podnesene revizije, VSRH vratio je predmet na ponovno suđenje pred Općinski sud u Novskoj koji je svojom presudom od 30. 12. 2008. godine koju je potvrdio Županijski sud u Sisku, ponovno odbio tužbeni zahtjev tužiteljice Marice Šeatović.

 

Sramotno i uznemirujuće je to, što su tužiteljici naplaćeni parnički troškovi, koji joj s obzirom na njena skromna primanja na osnovi mirovine ugrožavaju egzistenciju.

 

Dovevši to u vezu s naplatom parničkih troškova u nekim drugim slučajevima, primjerice kaznenog predmeta za ratni zločin protiv optuženika Mirka Norca ili Branimira Glavaša, koji su unatoč odličnom (posebice se to odnosi na potonjega optuženika) imovinskom stanju, oslobođeni plaćanja parničkih troškova, a osuđeni su za počinjenje ratnih zločina ova situacija još više zabrinjava.

 

Posljednje pravno sredstvo koje je oštećenici Marici Šeatović ostalo na raspolaganju u domaćem pravnom poretku, po pozitivnim propisima, bila je ustavna tužba, koju je podnijela po svom odvjetniku tek ove godine, poštujući zakonski rok od 30 dana, jer joj je rješenje Vojnog suda u Zagrebu, kojim je 1992. godine obustavljen postupak protiv ubojica njezinoga muža, dostavljeno, nakon duge bitke, sa 17 godina zakašnjenja. Ustavni sud odbacio je njezinu tužbu navodeći da nije iskoristila sva raspoloživa pravna sredstva, ne dajući nikakvo obrazloženje svoje odluke. Ovakvim razlogom odbacivanja ustavne tužbe, Ustavni sud je, čini se, suzio mogućnosti gospođi Šeatović da pravdu pronađe pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.  

 

Potraga za pravdom gospođe Ane Vujić

 

Kazneni postupak

 

Optužnicom Vojnog tužiteljstva u Zagrebu br. KTV – 517/92 od 23. ožujka 1992. godine I opt. Dubravko Leskovar i II opt. Damir Raguž Vide terećeni su se da su s 21. na 22. studeni 1991. godine oko 22,00 sata u Novskoj u ulici Antuna Mihanovića br. 9, nakon što su putem televizije vidjeli da je izvršen napad i zauzet od strane okupatorske vojske grad Vukovar, duboko ozlojeđeni postupanjem dijela srpskog pučanstava, odlučili se građanima srpske nacionalnosti osvetiti. U toj namjeri ušli su u kuću  Miše Raškovića, u kojoj se nalazila i njegova supruga Sajka. Ubrzo su dovedeni i drugi građani srpske nacionalnost iz susjednih kuća  i to Mihajlo Šeatović i Ljuban Vujić. Od njih su tražili da pjevaju hrvatske pjesme, udarali su ih.

I okr Dubravko Leskovar je iz automatske puške pucao u Mišu Rašković i u više navrata ubo ga je u predjelu prsnog koša i vrata, nanijevši mu ubodne rane na vratu i na leđima, strijelne rane na desnom ramenu, prsnom košu, ekstremitetima, uslijed čega je Mišo Rašković podlegao ozljedama. Ujedno je nanio i 6 strijelnih rana  Mihajlu Šeatoviću. Iz automatske puške pucao je u Ljubana Vujića, izbo ga nožem u predjelu prsnog koša i po drugim dijelovima tijela, nanijevši mu strijelne  i ubodne rane prsnog koša uslijed kojih je povreda Ljuban Vujić podlegao.

II opt. Damir Raguž Vide prisilio je  Sajku Rašković da s njim ode u spavaću sobu na katu kuće gdje je od nje tražio da se skine gola, legne ne kauč i iz poluautomatske puške pucao je u nju, nožem joj prerezao vratne žile i nanio joj strijelnu ranu lijeve strane prsnog koša i druge ozljede, od kojih je Rašković Sajka ubrzo podlegla.

 

Nakon provedenog postupka Vojni sud u Zagrebu donio je Rješenje br: IV-KV-668/92, K-42/92 kojim je riješio da se temeljem Zakona o oprostu obustavlja krivični postupak protiv Leskovar Dubravka i Raguž Vide Damira.

U obrazloženju rješenja navedeno je kako je 25. rujna.1992. godine stupio na snagu Zakon o oprostu kojim je predviđena obustava kriv. postupka protiv počinitelja kriv. djela u oružanim sukobima u ratu protiv RH ili u svezi s tim sukobima odnosno ratom, počinjenim u razdoblju od 17. kolovoza.1990. godine do dana stupanja na snagu u Zakona.

Imajući u vidu činjenični opis krivičnog djela proizlazi da je to djelo počinjeno u vezi s ratom nametnutim od strane okupatorske vojske i sukladno tome na njihove postupke se po stajalištu Vijeća trebao primijeniti Zakon o oprostu.

 

Krivični postupak je obustavljen.

 

U mjesecu rujnu ŽS u Sisku odredio je provođenje istrage protiv dvojice okrivljenika zbog kaznenog djela iz čl. 120. OKZRH zbog osnovane sumnje da su 21. studenog 1991. u uniformama Hrvatske vojske, naoružani automatskim puškama i pištoljima ušli u kuću Miše i Sajke Rašković te nakon što su iz susjednih kuća doveli Mihajla Šeatovića i Ljubana Vujića, mučili ih i potom ubili pa su time počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva. Nakon što je od strane jednog od okrivljenika uložena žalba na rješenje o istrazi, ista je odbijena kao neosnovana te je izvanraspravno vijeće ŽS u Sisku potvrdilo rješenje istražnog suca o provođenju istrage u odnosu na tog okrivljenika. Rješenje o provođenju istrage postalo je pravomoćno. No u odnosu na drugog okrivljenika, koji je također putem svoga odvjetnika podnio žalbu na rješenje istražnog suca o provođenju istrage, izvanraspravno vijeće je odlučujući o žalbi istu prihvatilo te je ukinulo rješenje istražnog suca o provođenju istrage i predmet je vratilo na ponovno odlučivanje. Prilikom ponovnog odlučivanja istražni sudac nije se složio sa zahtjevom županijskog državnog odvjetnika sa obrazloženjem kako je povodom događaja koji je bio predmet tog istražnog zahtjeva već bilo doneseno rješenje o obustavi kaznenog postupka temeljem Zakona o oprostu u postupku koji se vodio pred Vojnim sudom u Zagrebu još 1992. godine. Istražni sudac smatrao je da se radilo o sitom činjeničnom opisu kaznenog djela kako u predmetu Vojnog suda, tako i u novom istražnom zahtjevu. Smatrao je da se radi o stvari koja je pravomoćno presuđena i kako bi eventualni naknadni postupak protiv tog okrivljenika predstavljao povredu pravila ne bis in idem, a time bi bila povrijeđena okrivljenikova Ustavom zagarantirana prava. Iz navedenih razloga istražni zahtjev ŽDO Sisak je odbijen. 

 

Parnični postupak

 

Gđa. Ana Vujić, njena kći Vesna Rakić rođ. Vujić i sin Nikica Vujić, zastupani po odvjetniku Vinku Dizdaru iz Novske, podnijeli su dana 12. srpnja 2004. godine  zajedničku tužbu Općinskom sudu u Novskoj protiv RH zbog naknade nematerijalne štete, u ukupnom iznosu od 520.000,00 kn, a s naslova materijalne štete 12.000,00 kuna.

Tužena strana je u odgovoru na tužbu iskazala protivljenje tužbi i tužbenom zahtjevu, istakla je prigovor zastare potraživanja i prigovor promašene pasivne legitimacije, uz obrazloženje da štetna radnja nije izvršena u obavljanju službene zadaće ili u vezi sa službom.

 

Općinski sud u Novskoj  je 06. prosinca 2007. godine donio presudu br. P-145/04. Njome je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen usvajanjem tuženikova prigovora zastare potraživanja.

(naime, čl. 376. st. 1. i 2. preuzetog Zakona o obveznim odnosima propisuje da potraživanje naknade štete zastarijeva za 3 godine od dana  kada oštećenik dozna za štetu i osobu koja je štetu počinila, tj. protekom roka od 5 godina od dana nastanka štete. Kako je vidljivo da je šteta nastupila smrću Ljubana Vujića 21. tj. 22. studenog. 1991. godine, zastara je nastupila 22. studenog 1996. godine)

 

Tužena strana zatražila je parnični trošak od ukupno 26.600,00 kn

(5 radnji – odgovor na tužbu, pristup na 2 ročišta i 2 obrazložena pisana podneska).

Sud je odbio taj zahtjev pozivajući se na čl. 162. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) po kojem državno odvjetništvo koje u postupku sudjeluje kao strarnka ima pravo na naknadu troškova, no ne i na nagradu.  Kako tužena strana u svojim troškovima nije precizirala radi li se  o nagradi ili trošku, sud je primjenom čl. 221. ZPP-a odbio ovaj zahtjev, a tim više što je  traženi iznos istovjetan Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika .

 

Na presudu Općinskog suda u Novskoj uložena je žalba dana 27. prosinca 2007. godine od strane Tužitelja. Kao žalbeni razlozi navedeni su bitna povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešna primjena materijalnog prava. Predloženo je da Županijski sud u Sisku kao drugostupanjski sud uvaži navode žalbe i pobijanu presudu ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Drugostupanjsku odluku ŽS u Sisku nemamo, a  odvjetnik Dizdar također tvrdi da je nije primio  pa iz toga zaključujemo da ista nije niti donesena.

 

Ustavna tužba

 

Nakon  raznih zamolbi i intervencija stranke Vujić su konačno početkom 2009. godine primile rješenje Vojnog suda u Zagrebu pa su 17. veljače 2009. godine podnijeli ustavnu tužbu  Ustavnom sudu RH, tražeći ukidanje rješenja Vojnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine kojim je obustavljen kazneni postupak protiv okr. Dubravka Leskovara  i  okr. Damira Raguža.

 

( SLUŽBENA ZABILJEŠKA od 15. prosinca 2006. godine – dana kod DORH – gđa. Ana Vujić i gđa. Marica Šeatović izjavile da su tek tog dana prvi put vidjele dokument Vojnog suda u Zagrebu i to rješenje od 10. studenog 1992. godine kojim se primjenom Zakona  o oprostu obustavlja kriv. postupak protiv Dubravka Leskovara i Damira Vide Raguža. )

 

Podnositelji tužbe smatraju da su rješenjem Vojnog suda u Zagrebu, kojim je obustavljen  postupak protiv okrivljenika, povrijeđena brojna  ustavna prava kako podnositelja tužbe, a tako i njihovog pokojnog supruga/oca i to: jednakost svih pred zakonom, pravo na život, ograničenja ustavnih prava samo iz Ustavom određenih razloga, prava na žalbu, jednakost i vladavina prava.

 

Ujedno je podnositelj ove ustavne tužbe mišljenja da za donošenje rješenja Vojnog suda  u Zagrebu nisu bile ostvarene  zakonske pretpostavke, jer je prema obilježjima kaznenog djela nedvojbeno da se ne radi o tzv. običnim ubojstvima već o ratnim zločinima protiv civilnog stanovništva. S obzirom na to počinitelji takvog zločina nisu mogli biti abolirani od krivičnog progona za takvo djelo.

 

Podnositelji ustavne tužbe predložili su Ustavnom sudu da ustavnu tužbu usvoji, ukine rješenje Vojnog suda u Zagrebu od 10. studenog 1992. godine i predmet vrati ŽS u Sisku na ponovni postupak.

 

Ustavni sud RH  26. svibnja 2009. godine donio je rješenje  br. U-III-739/2009 kojim se ustavna tužba odbacuje. U obrazloženju istog  navedeno je da ustavna tužba nije dopuštena. Podnošenje ustavne tužbe protiv odluke suda prvog stupnja nije dopušteno iz razloga što nije ispunjena jedna od pretpostavki za podnošenje ustavne tužbe, a to je iscrpljenost dopuštenog pravnog  puta.

 

 

Smrt Mileusnić Vere, Mileusnić Goranke i Slabak Blaženke

 

Mileusnić Vera, Mileusnić Goranka i Blaženka Slabak ubijene su u 18. prosinca 1991. u obiteljskoj kući u ulici I. Meštovića 1 u kojoj i danas živi preživjeli svjedok ubojstva Petar Mileusnić.

 

Kazneni postupak

 

Kazneni postupak pred tadašnjim Vojnim sudom u Zagrebu broj K-44/92  vođen je protiv pet okrivljenika zbog ubojstva tri osobe (supruge/majke odnosno kćeri/sestre Petra Mileusnića i Gorana Mileusnića ...) te pokušaja ubojstva Petra Mileusnića. No, temeljem odredbe sadržane u čl. 1. st. 1. Zakona o općem oprostu 2. studenog 1992. godine postupak je u odnosu na I-okr. Željka Dervine, II-okr. Dubravka Leskovara, III-okr. Dejana Milića obustavljen, dok je Vojno tužiteljstvo u Zagrebu rješenjem br. Ktv-518/92 od 23. ožujka 1992.  odustalo od kaznenog progona okriv. Grgić Ivana i okr. Plešec Zdravka. 

 

Parnični postupak

 

PREDMET SPORA:

 

TUŽBENI ZAHTJEV tužitelja, Petar Mileusnić, Goran Mileusnić, obojica iz Novske, zastupani po odvjetniku Vinku Dizdaru, iz Novske,  za naknadu nematerijalne i materijalne štete proizišle iz štetnog događaja 18. prosinca 1991. kada je u njihovu kuću u Novskoj ul. I. Meštrovića 1 upalo pet pripadnika Hrvatske vojske i ubilo suprugu/majku i kćer/sestru tužitelja, a Petra Mileusnića, I-tužitelja, ozlijedilo.

 

Presudom suda prvog stupnja

-odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim su tražili da se tuženici naloži platiti tužiteljima, na ime naknade štete, svakom po 440.000,00 kn, a tužitelju Petru Mileusniću i 105.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom i to na neimovinsku štetu od dana presuđenja, a na imovinsku štetu od dana štetnog događaja, tj. od 18. prosinca 1991. pa do isplate. Ujedno je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu im parničnog troška, te im je naloženo platiti tuženici parnični trošak u iznosu od 20.500,00 kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

440.000,00 kuna obojica, na ime naknade štete za pretrpljene duševne boli zbog gubitka bliskih osoba

105.000,00 kuna Petru Mileusniću na ime naknade za pretrpljene bolove, strah, invalidnost i naruženje

15.000,00 kuna na ime materijalne štete, radi se o podizanju nadgrobnog spomenika

Tužiteljima naložena naknada troškova parničnog postupka u iznosu od 20.500,00 kuna.

 

Presudom suda drugog stupnja, Županijski sud u Sisku, odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

Reviziju (kao izvanredni pravni lijek podnosi se protiv drugostupanjske presude samo ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna)

-Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji, pozivajući se na revizijske razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su da se revizija prihvati i nižestupanjske presude preinače tako da se tužbeni zahtjev prihvati, a tuženici naloži plaćanje parničnog troška tužiteljima, zajedno s troškom revizije.

 

Protivna strana na reviziju nije odgovorila, a nadležni se državni odvjetnik

o reviziji nije izjasnio.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio kao neosnovanu.

 

U obrazloženju odluke Vrhovni sud navodi:

 

sudovi su pravilo zaključili da nije utvrđeno da je šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva nastala počinjenjem kaznenog djela, jer je kazneni postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, citira se i sporni članak Zakona o općem oprostu, gdje se između ostalog navodi, da se počiniteljima kaznenih djela počinjenih u razdoblju od 17. kolovoza 1990- do 23. kolovoza 1996. u svezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobom u Republici Hrvatskoj, daje oprost od kaznenog progona.

Pravilno primijenjen zastarni rok iz članka 376.- nastupila zastara potraživanja (subjektivni rok – tri godine, objektivni rok – 5 godina), a ne zastarni rok iz članka 377. ZOO-a koji u kada je šteta uzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru krivičnog gonjenja, što praktički znači da u slučaju počinjenja kaznenog djela ratnog zločina nema zastarnog roka) Tužitelji pokrenuli postupak za naknadu štete nakon proteka objektivnog roka koji je nastupio još 18. 12. 1996. godine.

Prema Zakonu o odgovornosti RH za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, sudovi su pravilno zaključili da je zastara nastupila i temeljem odredbi navedenog zakona, budući da je isti stupio na snagu 31. srpnja 2003. g., u u konkretnom slučaju zastara je počela teći i istekla prije 6. studenog 1999.

 

Prema odredbi čl. 5. Zakona o odgovornosti za štetu..., ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 06. studenog 1999. g. ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu ovog Zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni zastarni rok.

 

Ustavni sud je 13. svibnja 2009. godine odbio kao neosnovanu ustavnu tužbu podnijetu protiv presude Vrhovnog suda RH broj Rev-106/07-2 od 21. veljače 2007. godine (Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava).

 

Podnositelji ustavne tužbe smatraju da su im osporenim presudama povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 3., 14., 16., 18., i 21. Ustava RH.

 

- Ustavni sud smatra da se pravno stajalište navedeno u osporenim presudama zasniva na ustavnopravnom prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog prava, za koje je nedvojbeno da nije posljedica proizvoljnog tumačenja i samovolje. Upravo zato Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu je u konkretnom slučaju nije bila osigurana jednakost pred zakonom zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

- Nije povrijeđena niti odredba članka 18. st. 1. Ustava kojom se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. U konkretnom slučaju pravna zaštita osigurana je podnošenjem žalbe sudu drugog stupnja, što je podnositelj pravodobno i učinio.

- Odredba čl. 16. i 21. st. 1. Ustava nisu mjerodavne, budući da se radi o odlukama donesenim u parničnom postupku radi naknade štete.

- Odredba članka 3. Ustava ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe čl. 62. st. 1. Ustavnog zakona

 

Preostala pravna sredstva

 

Preostaje predstavka (eng. Application) Sudu za ljudska prava u Strasbourgu kojim se traži zaštita u slučaju kršenja ljudskih prava i sloboda od strane Republike Hrvatske, države potpisnice Europske konvencije o ljudskim pravima i članice Vijeća Europe, pozivajući se na kršenje prava na pravično suđenje, stipulirano u čl. 6. Europske konvencije kao i na kršenje odredbe čl. 13. kojom se Konvencijom jamči pravo na djelotvoran pravni lijek pred nacionalnim vlastima, bez obzira jesu li povrede izvršile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.

 

Podsjećamo, pravomoćna odluka se objavljuje i prosljeđuje Vijeću ministara Vijeća Europe koji vrši nadzor nad izvršenjem pravomoćnih presuda. Također, pravomoćne  i izvršne sudske odluke postaju izvor prava, odnosno osnova budućih odlučivanja.

 

 

 

 

 


[1] Maja Kovačević Bošković, Jelena Đokić Jović i Marko Sjekavica su monitori suđenja za ratne zločine u zajedničkom timu Documente, Centra za mir, nenasilje i ljudska prava i Građanskog odbora za ljudska prava

[2] Naime, nakon izbijanja oružane pobune 1991. donijeto je više zakona o amnestiji koji su nazivani zakonima o oprostu. Najprije je 25. rujna 1992. donijet Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (NN 58/92), isti je izmijenjen novelom od 31. svibnja 1995., zatim Zakon o oprostu počiniteljima kaznenih djela s privremeno okupiranih dijelova Vukovarsko-srijemske i Osječko- baranjske županije od 17. svibnja 1996. (NN 43/96) i napokon Zakon o općem oprostu od 20. rujna 1996. (NN 80/96) kojim su ukinuta prethodna dva i koji je i sada na snazi. 

[3] Kada se amnestijom obustavlja kazneni postupak, govori se i o aboliciji, ili preciznije rečeno o amnestiji abolicijom jer se abolicija može odobriti i određenom počinitelju u postupku pomilovanja. (Petar Novoselec, Opći dio kaznenog prava, 3. izd. Zagreb 2009.)

[4] U praksi se pokazalo osobito problematičnim kako tumačiti odredbu da je kazneno djelo počinjeno u vezi s oružanim sukobima ili ratom. Pođe li se od teorije ekvivalencije, ta se uzročna veza mogla tumačiti vrlo široko, u reprezentativnim primjerima koji slijede sudovi su upravo tako tumačili odredbe Zakona o oprostu, pa bi/su onda i ubojstva i druga teška kaznena djela prouzročena ratnom psihologijom podlijegala oprostu. VSRH je ipak nastojao spomenutu vezu ograničiti shvaćajući je kao izravnu vezu s ratnim operacijama. Presuda VSRH Kzz 20/1993-3 kojom je utvrđeno da je zahtjev za zaštiti zakonitosti državnog odvjetnika osnovan. Državni odvjetnik osnovano je ukazao da je Zakon o oprostu pogrešno primijenjen te da ubojstvo ne može dobiti legalan temelj kao što je učinjeno pobijenim rješenjem o oprostu, čak iako je oštećenik eventualno četnički djelovao, stoji u obrazloženju citirane odluke VSRH.

[5] VSRH u svojoj odluci I Kž-965/93 (Izbor odluka VSRH 1994, 427) u žalbenom postupku korigirao je ovakvu presudu i odbio dati oprost vozaču sanitetskog vozila.

[6] Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-543/1999 od 26.11.2008. (NN 145/08)

[7] Novi Zakon o kaznenom postupku (ZKP) stupio je na snagu prvim danom 2009. godine. On se iste godine, 01. srpnja,  počeo primjenjivati u USKOK-ovim, a od 2011. u ostalim kaznenim predmetima. Neke odredbe, međutim, počele su se primjenjivati odmah. Dakle, susrećemo se sa Zakonom koji ima tri roka legis vakacije.

[8] Podsjećamo da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom kaznenog djela iz optužnice, već samo njegovim činjeničnim opisom. Da je ispravno postupio, sud ne bi primijenio oprost niti na kvalificirani oblik ubojstva, a da je uz to imao u vidu prethodno citiranu kazneno-procesnu odredbu, okvalificirao bi ovo djelo kao ratni zločin protiv civilnog stanovništva i nastavio kazneni postupak, no nikako nije bio ovlašten donijeti odluku o oprostu.

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr