Izbačenima iz stanova
država bi trebala dati naknadu za materijalni gubitak kao minimalno priznanje
da ne stoji iza takvih radnji, a da za njih preuzima odgovornost jer su
provedene kroz njene institucije - kaže Katarina Kruhonja.
Jedno od ratnih nasljeđa na koje je ponovno ukazao slučaj Momira Dropca svakako
su protuzakonite deložacije i izbacivanje stanara nepoćudne nacionalnosti. U
Hrvatskoj je takvih deložacija tokom ratnih godina bilo više hiljada, ali ih se
točan broj ne zna.
- Službena informacija iz 1995, kad su deložacije uglavnom prestale, govorila
je o 330 deložacija samo na području Zagreba - kaže Zoran Pusić,
predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.
Stanari su deložirani uglavnom iz stanova koji su iz stambenog fonda JNA prešli
u stambeni fond MORH-a. No, Pusić ističe da se ta brojka odnosi na deložacije
po upravnom postupku, kod kojih bi dolazio izvršilac deložacije s policijom,
ali ne i na one divlje, kod kojih su u stanove upadali naoružani vojnici, u
uniformama ili u civilu, a kojih je, kako kaže, bilo barem još toliko.
Hrabrost aktivista
- U gradovima u koje je stiglo mnogo izbjeglica, u Splitu, Zadru, Karlovcu i
Osijeku, prevladavale su divlje deložacije, a izbačeni stanari nisu dobivali
nikakvu pomoć ili zaštitu od policije. Dapače, postojala je uredba po kojoj
ljudi sa statusom izbjeglica koji bi izbacili legalne stanare nisu smjeli biti
deložirani, a izbacivači su znali koga treba birati - ističe Pusić.
Na pitanje koliko su nevladine organizacije mogle spriječiti deložacije, Pusić
kaže da je to u početku izgledalo sasvim beznadno.
- Iza nasilnika je stajao MORH, policija nije sprečavala divlje deložacije, a
asistirala je kod onih po upravnom postupku. Većina medija je o deložacijama
šutjela, osim "Slobodne Dalmacije" prije privatizacije i kasnije
"Ferala". Ljudi kojima je bila najavljena deložacija javljali su nam
se u panici. Za žrtve divljih deložacija mogli smo uglavnom pisati proteste
svima za koje smo mislili da bi mogli zaustaviti to nasilje, od stambene
komisije MORH-a i Vlade do kardinala Franje Kuharića i međunarodnih institucija
- kaže Pusić.
U Zagrebu je broj ljudi koji su se aktivno suprotstavljali deložacijama bio
vrlo mali.
- O deložacijama smo jedni druge obavještavali, dolazili u stanove, razgovarali
s izbacivačima, pružali podršku očajnim stanarima, sjedili na podovima
pružajući pasivni otpor deložaciji. Nekih se dobro sjećam: Vesne Supek, Srđana Dvornika, Danijela
Ivina i Saše Miloševića. U Splitu su to radili Tonči Majić, Semina Lončar i Mira
Lorger. U Karlovcu Jelka
Glumičić, u Osijeku Katarina
Kruhonja. Oni su praksu deložacija javno kritizirali kao teško
kršenje ljudskih prava koja licemjerna država ne želi vidjeti, skrivajući se
iza sumnjivih uredbi - navodi Pusić. Vojnik se igrao "kašikarom"
Zoran Pusić ne može zaboraviti grozote doživljene prilikom nekih deložacija.
- U Ulici Brune Bušića držim ženu da se ne baci s desetog kata, ona odlazi u
kupaonicu. Ne dopuštam joj da se zaključa, ona sjedi na podu i viče: "Ja
sam Hrvatica!" Sjećam se da su ti ljudi imali telefon s telefaksom i da su
po stanu visjeli križevi i svete sličice. Rukom sam napisao molbu za pomoć i
faksirao je kardinalu Kuhariću. Nije bilo reakcije.
Negdje, čini mi se na Ravnicama, stojim ispred vrata stana u kojem su
unezvjereni stanari i razgovaram s tipovima u uniformama koji su ih došli
izbaciti. Usred zategnute polemike, jedan od njih vadi bombu i igra se s
osiguračem...
U Maksimirskoj policija asistira kod deložacije žene s dvoje djece. Satima
sjedimo na podu u njihovoj dnevnoj sobi. Policija je iznervirana, počinju tući
jednog od nas, ja protestiram, obaraju me na pod, tuku pendrecima, stavljaju
lisice, dok novinarka "Slobodne Dalmacije" trči niz stepenice i viče:
"Sve sam vidjela!" Policija grubo iznosi i ostale koji su deložaciju
pokušali spriječiti, odvode nas na policiju u Petrovoj ulici, tamo se
ispričavaju. Toj deložaciji novine konačno posvećuju pažnju, izlaze slike gdje
smo jedna žena i ja s gipsanim ovratnicima.
Na sljedeću deložaciju, na uglu Savske i Vukovarske, dolazi deset saborskih
zastupnika, pa stanari nisu izbačeni. HHO tokom 1994. organizira konferenciju
"Deložacije u RH – pravni, etički i socijalni aspekti", na kojoj neki
od vodećih pravnih autoriteta govore o bespravnosti deložacija. Na osnovu toga
i kritičkih reakcija koje su počele stizati izvana, Ustavni sud izriče stav da
se deložacije ne bi smjele provoditi bez sudskih odluka.
Prema riječima Žarka
Puhovskog, u akcijama sprečavanja deložacija učestvovalo je oko
50 aktivista, ne više, a na pitanje o njihovoj uspješnosti kaže:
- Otprilike u trećini slučajeva za koje smo doznali.
Deložacija je bilo i u Splitu.
- Niko živ to nije uspio spriječiti. Bilo je i krvi, polomljenih kostiju, a
spriječena nije ni jedna - kaže Tonči
Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, koji
dodaje da je u gradu i okolici bilo 270 službeno priznatih deložacija.
- Naša iskustva govore da je takvih slučajeva bilo tri puta više. Velik broj
ljudi, kojima to nipošto nije bilo prvo loše iskustvo s novom državom, skupili
su stvari i otišli, jer su im čak i neki dobronamjerni advokati rekli kako nemaju
nikakvih šansi - sjeća se Majić.
Kaznena prijava protiv
Kljajića
Najveći val divljih deložacija u Osijeku dogodio se prije nego što su
organizacije civilnog društva počele djelovati, tokom 1991. godine. Osobe su
nasilno istjerivane iz stanova, bez ikakvog pisanog dokumenta, a rješenja za
korištenje stanova izdavana su drugim osobama. Postoje podaci o 46 slučajeva
nasilno istjeranih i desetak onih koji su, unatoč prijetnjama, ostali u svojim
stanovima. O deložacijama u Osijeku govori Katarina Kruhonja iz Centra za mir i
nenasilje.
- Nasilno istjerivanje vršili su uniformirani i naoružani djelatnici
Vojno-stambene komisije čiji je predsjednik bio Petar Kljajić, tada predsjednik Okružnog
suda. Isticao je kako su ti stanovi dodjeljivani na korištenje udovicama
poginulih hrvatskih vojnika, hrvatskim vojnicima i prognanicima, da "neće
dozvoliti da ikoji Srbin ima stan dok je Hrvata na ulici" i da, što se
njega tiče, "o pravnoj državi nema ni govora dok rat traje" - kaže
Katarina Kruhonja. Aktivisti su podržali dvadesetak ugroženih porodica.
- Građani bi nas kontaktirali, a o nama su saznavali od prijatelja ili susjeda.
U nekim slučajevima smo uspjeli, ali neki su pod prijetnjama otišli. O
slučajevima smo izvještavali sve razine vlasti. Teško je procijeniti u kojoj je
mjeri ta kampanja pomogla, ali je praksa istjerivanja u Osijeku prestala krajem
1993. godine. Druga je stvar to što je svim istjeranima sudskim putem oduzeto
stanarsko pravo, iako su kao razlog odlaska navodili prijetnje i zastrašivanja
- dodaje Katarina Kruhonja.
- Kaznenu prijavu protiv Kljajića, u ime 46 žrtava, podnijeli smo 2004. godine.
Pri predavanju prikupljene dokumentacije DORH-u sugerirano nam je da će
kaznenom prijavom predmet brže doći u obradu. Na to smo se odlučili jer je sustav
uporno odbijao uzeti u obzir da država ne može otkazati stanarsko pravo zbog
elemenata planskog iseljavanja stanovništva. Kaznena prijava još je uvijek u
fazi predistrage.
Našoj sugovornici nije poznato je li podnesena ijedna druga kaznena prijava zbog
istjerivanja iz stanova.
- Ako ih je bilo, pravne su bitke išle u smjeru pokušaja zadržavanja stanarskog
prava, odnosno osporavanja oduzimanja stanarskog prava. I to najčešće
bezuspješno.
Najupornije žrtve deložacija godinama su obijale pragove ureda, a neke od njih
uspjele su poslije desetak godina kalvarije dobiti svoje stanove natrag.
- U zadnjem takvom slučaju, ženu izbačenu 1992. kojoj su upali u stan dok je
bila na tržnici, vratili smo kući na Badnjak 2005. Za početak, ono što državu
ne bi ništa koštalo, a što bi i žrtvama i državi bilo važno, to je da im se
Vlada službeno ispriča za nepravde koje su doživjeli - zaključuje Zoran Pusić.
Slučaj Kristine Blečić
- Ako su ostale u Hrvatskoj, naše izbačene stranke većinom su se uspjele
vratiti u svoje stanove, istina nakon šest-sedam godina. Većina je uspješno
dovela do kraja postupke za naknadu štete, pa i postupke za naknadu duševne
boli. No, oni koji su otišli iz Hrvatske nisu se uspjeli vratiti - kaže Tonči
Majić.
- Najtužniji je slučaj Kristine
Blečić iz Zadra koja je spor izgubila i na Evropskom sudu za
ljudska prava u Strasbourgu. Tu se obistinilo ono što su nam međunarodni
predavači, pa i suci tog suda, najavljivali prije sedam-osam godina. Naime, u
slučajevima kad bi presuda tog suda dovela zemlju u vrlo tešku ekonomsku
situaciju i nanijela joj političku štetu, tada bi sud zažmirio i ne bi
inzistirao na poštenim rješenjima - ističe Majić.
- Žrtvama deložacija trebalo bi, po mom mišljenju, dati naknadu za materijalni
gubitak kao minimalno priznanje da država ne stoji iza takvih radnji, a da za
njih preuzima odgovornost jer su provedene kroz njene institucije. Međutim,
država je u tim slučajevima predvidjela mogućnost stambenog zbrinjavanja, i to
isključivo po zahtjevu zainteresirane stranke i uz ispunjavanje brojnih uvjeta.
Po mom mišljenju, to nije adekvatna naknada, ni na simboličnoj razini, za ono
čemu su bili izloženi. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje pravične naknade za
izgubljeno stanarsko pravo za bivše nosioce tog prava koji se nisu odlučili za
program stambenog zbrinjavanja - kaže Katarina Kruhonja.
Nenad Jovanović