hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

02.04.2010.  Novosti

Država deložiranima duguje naknadu

Izbačenima iz stanova država bi trebala dati naknadu za materijalni gubitak kao minimalno priznanje da ne stoji iza takvih radnji, a da za njih preuzima odgovornost jer su provedene kroz njene institucije - kaže Katarina Kruhonja.

Jedno od ratnih nasljeđa na koje je ponovno ukazao slučaj Momira Dropca svakako su protuzakonite deložacije i izbacivanje stanara nepoćudne nacionalnosti. U Hrvatskoj je takvih deložacija tokom ratnih godina bilo više hiljada, ali ih se točan broj ne zna.

- Službena informacija iz 1995, kad su deložacije uglavnom prestale, govorila je o 330 deložacija samo na području Zagreba - kaže Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava.

Stanari su deložirani uglavnom iz stanova koji su iz stambenog fonda JNA prešli u stambeni fond MORH-a. No, Pusić ističe da se ta brojka odnosi na deložacije po upravnom postupku, kod kojih bi dolazio izvršilac deložacije s policijom, ali ne i na one divlje, kod kojih su u stanove upadali naoružani vojnici, u uniformama ili u civilu, a kojih je, kako kaže, bilo barem još toliko.

Hrabrost aktivista

- U gradovima u koje je stiglo mnogo izbjeglica, u Splitu, Zadru, Karlovcu i Osijeku, prevladavale su divlje deložacije, a izbačeni stanari nisu dobivali nikakvu pomoć ili zaštitu od policije. Dapače, postojala je uredba po kojoj ljudi sa statusom izbjeglica koji bi izbacili legalne stanare nisu smjeli biti deložirani, a izbacivači su znali koga treba birati - ističe Pusić.

Na pitanje koliko su nevladine organizacije mogle spriječiti deložacije, Pusić kaže da je to u početku izgledalo sasvim beznadno.

- Iza nasilnika je stajao MORH, policija nije sprečavala divlje deložacije, a asistirala je kod onih po upravnom postupku. Većina medija je o deložacijama šutjela, osim "Slobodne Dalmacije" prije privatizacije i kasnije "Ferala". Ljudi kojima je bila najavljena deložacija javljali su nam se u panici. Za žrtve divljih deložacija mogli smo uglavnom pisati proteste svima za koje smo mislili da bi mogli zaustaviti to nasilje, od stambene komisije MORH-a i Vlade do kardinala Franje Kuharića i međunarodnih institucija - kaže Pusić.

U Zagrebu je broj ljudi koji su se aktivno suprotstavljali deložacijama bio vrlo mali.

- O deložacijama smo jedni druge obavještavali, dolazili u stanove, razgovarali s izbacivačima, pružali podršku očajnim stanarima, sjedili na podovima pružajući pasivni otpor deložaciji. Nekih se dobro sjećam: Vesne Supek, Srđana Dvornika, Danijela Ivina i Saše Miloševića. U Splitu su to radili Tonči Majić, Semina Lončar i Mira Lorger. U Karlovcu Jelka Glumičić, u Osijeku Katarina Kruhonja. Oni su praksu deložacija javno kritizirali kao teško kršenje ljudskih prava koja licemjerna država ne želi vidjeti, skrivajući se iza sumnjivih uredbi - navodi Pusić. Vojnik se igrao "kašikarom"

Zoran Pusić ne može zaboraviti grozote doživljene prilikom nekih deložacija.

- U Ulici Brune Bušića držim ženu da se ne baci s desetog kata, ona odlazi u kupaonicu. Ne dopuštam joj da se zaključa, ona sjedi na podu i viče: "Ja sam Hrvatica!" Sjećam se da su ti ljudi imali telefon s telefaksom i da su po stanu visjeli križevi i svete sličice. Rukom sam napisao molbu za pomoć i faksirao je kardinalu Kuhariću. Nije bilo reakcije.

Negdje, čini mi se na Ravnicama, stojim ispred vrata stana u kojem su unezvjereni stanari i razgovaram s tipovima u uniformama koji su ih došli izbaciti. Usred zategnute polemike, jedan od njih vadi bombu i igra se s osiguračem...

U Maksimirskoj policija asistira kod deložacije žene s dvoje djece. Satima sjedimo na podu u njihovoj dnevnoj sobi. Policija je iznervirana, počinju tući jednog od nas, ja protestiram, obaraju me na pod, tuku pendrecima, stavljaju lisice, dok novinarka "Slobodne Dalmacije" trči niz stepenice i viče: "Sve sam vidjela!" Policija grubo iznosi i ostale koji su deložaciju pokušali spriječiti, odvode nas na policiju u Petrovoj ulici, tamo se ispričavaju. Toj deložaciji novine konačno posvećuju pažnju, izlaze slike gdje smo jedna žena i ja s gipsanim ovratnicima.

Na sljedeću deložaciju, na uglu Savske i Vukovarske, dolazi deset saborskih zastupnika, pa stanari nisu izbačeni. HHO tokom 1994. organizira konferenciju "Deložacije u RH – pravni, etički i socijalni aspekti", na kojoj neki od vodećih pravnih autoriteta govore o bespravnosti deložacija. Na osnovu toga i kritičkih reakcija koje su počele stizati izvana, Ustavni sud izriče stav da se deložacije ne bi smjele provoditi bez sudskih odluka.

Prema riječima Žarka Puhovskog, u akcijama sprečavanja deložacija učestvovalo je oko 50 aktivista, ne više, a na pitanje o njihovoj uspješnosti kaže:

- Otprilike u trećini slučajeva za koje smo doznali.

Deložacija je bilo i u Splitu.

- Niko živ to nije uspio spriječiti. Bilo je i krvi, polomljenih kostiju, a spriječena nije ni jedna - kaže Tonči Majić, predsjednik Dalmatinskog komiteta za ljudska prava, koji dodaje da je u gradu i okolici bilo 270 službeno priznatih deložacija.

- Naša iskustva govore da je takvih slučajeva bilo tri puta više. Velik broj ljudi, kojima to nipošto nije bilo prvo loše iskustvo s novom državom, skupili su stvari i otišli, jer su im čak i neki dobronamjerni advokati rekli kako nemaju nikakvih šansi - sjeća se Majić.

Kaznena prijava protiv Kljajića

Najveći val divljih deložacija u Osijeku dogodio se prije nego što su organizacije civilnog društva počele djelovati, tokom 1991. godine. Osobe su nasilno istjerivane iz stanova, bez ikakvog pisanog dokumenta, a rješenja za korištenje stanova izdavana su drugim osobama. Postoje podaci o 46 slučajeva nasilno istjeranih i desetak onih koji su, unatoč prijetnjama, ostali u svojim stanovima. O deložacijama u Osijeku govori Katarina Kruhonja iz Centra za mir i nenasilje.

- Nasilno istjerivanje vršili su uniformirani i naoružani djelatnici Vojno-stambene komisije čiji je predsjednik bio Petar Kljajić, tada predsjednik Okružnog suda. Isticao je kako su ti stanovi dodjeljivani na korištenje udovicama poginulih hrvatskih vojnika, hrvatskim vojnicima i prognanicima, da "neće dozvoliti da ikoji Srbin ima stan dok je Hrvata na ulici" i da, što se njega tiče, "o pravnoj državi nema ni govora dok rat traje" - kaže Katarina Kruhonja. Aktivisti su podržali dvadesetak ugroženih porodica.

- Građani bi nas kontaktirali, a o nama su saznavali od prijatelja ili susjeda. U nekim slučajevima smo uspjeli, ali neki su pod prijetnjama otišli. O slučajevima smo izvještavali sve razine vlasti. Teško je procijeniti u kojoj je mjeri ta kampanja pomogla, ali je praksa istjerivanja u Osijeku prestala krajem 1993. godine. Druga je stvar to što je svim istjeranima sudskim putem oduzeto stanarsko pravo, iako su kao razlog odlaska navodili prijetnje i zastrašivanja - dodaje Katarina Kruhonja.

- Kaznenu prijavu protiv Kljajića, u ime 46 žrtava, podnijeli smo 2004. godine. Pri predavanju prikupljene dokumentacije DORH-u sugerirano nam je da će kaznenom prijavom predmet brže doći u obradu. Na to smo se odlučili jer je sustav uporno odbijao uzeti u obzir da država ne može otkazati stanarsko pravo zbog elemenata planskog iseljavanja stanovništva. Kaznena prijava još je uvijek u fazi predistrage.

Našoj sugovornici nije poznato je li podnesena ijedna druga kaznena prijava zbog istjerivanja iz stanova.

- Ako ih je bilo, pravne su bitke išle u smjeru pokušaja zadržavanja stanarskog prava, odnosno osporavanja oduzimanja stanarskog prava. I to najčešće bezuspješno.

Najupornije žrtve deložacija godinama su obijale pragove ureda, a neke od njih uspjele su poslije desetak godina kalvarije dobiti svoje stanove natrag.

- U zadnjem takvom slučaju, ženu izbačenu 1992. kojoj su upali u stan dok je bila na tržnici, vratili smo kući na Badnjak 2005. Za početak, ono što državu ne bi ništa koštalo, a što bi i žrtvama i državi bilo važno, to je da im se Vlada službeno ispriča za nepravde koje su doživjeli - zaključuje Zoran Pusić.

Slučaj Kristine Blečić

- Ako su ostale u Hrvatskoj, naše izbačene stranke većinom su se uspjele vratiti u svoje stanove, istina nakon šest-sedam godina. Većina je uspješno dovela do kraja postupke za naknadu štete, pa i postupke za naknadu duševne boli. No, oni koji su otišli iz Hrvatske nisu se uspjeli vratiti - kaže Tonči Majić.

- Najtužniji je slučaj Kristine Blečić iz Zadra koja je spor izgubila i na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Tu se obistinilo ono što su nam međunarodni predavači, pa i suci tog suda, najavljivali prije sedam-osam godina. Naime, u slučajevima kad bi presuda tog suda dovela zemlju u vrlo tešku ekonomsku situaciju i nanijela joj političku štetu, tada bi sud zažmirio i ne bi inzistirao na poštenim rješenjima - ističe Majić.

- Žrtvama deložacija trebalo bi, po mom mišljenju, dati naknadu za materijalni gubitak kao minimalno priznanje da država ne stoji iza takvih radnji, a da za njih preuzima odgovornost jer su provedene kroz njene institucije. Međutim, država je u tim slučajevima predvidjela mogućnost stambenog zbrinjavanja, i to isključivo po zahtjevu zainteresirane stranke i uz ispunjavanje brojnih uvjeta. Po mom mišljenju, to nije adekvatna naknada, ni na simboličnoj razini, za ono čemu su bili izloženi. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje pravične naknade za izgubljeno stanarsko pravo za bivše nosioce tog prava koji se nisu odlučili za program stambenog zbrinjavanja - kaže Katarina Kruhonja.

Nenad Jovanović

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr