hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

QUO VADIS CROATIA

Zagreb, 20.ožujka 2011.

Autor članka: Zoran Pusić, predsjednik GOLJPa

 

U gradovima diljem Hrvatske već tjednima traju prosvjedi. U početku, krajem veljače, izgledalo je kao da bi se po mnogo čemu opravdano nezadovoljstvo moglo pretvoriti u nekontroliranu lavinu, gdje je nasilje neizbježno, a lijekovi koje nude iznikli demagozi obično štetniji od bolesti. Neki od govora koji su se čuli bili su zloslutno šovinistički poput zahtjeva sa skupa branitelja na Trgu bana Jelačića u Zagrebu „Svi Srbi van iz Vukovara“, a neki su na pamet dovodili usporedbe s „događanjima naroda“i s činjenicom da su sve najgore tiranije 20 stoljeća nikle iz demonstracija nezaposlenih i obespravljenih radnika i frustriranih veterana poslije Prvog svjetskog rata.

 

Nakon relativno kratkog vremena demonstracije su se pretvorile u večernje šetnje dijela  nezadovoljnih građana, čije parole i skandiranja uglavnom prozivaju sadašnju Vladu za nedaće koje ih pogađaju i koje su ih i izvele na ulice. Izvori tih nedaća stariji su od sadašnje Vlade ali ne i od HDZa. Nezadovoljstvo prema HDZu, sažeto u paroli KRA-DE-ZE, akumuliralo se zbog  stvarnih problema građana, ali je inicirano velikim brojem korupcijskih afera, preciznije – procesuiranjem velikog broja visoko pozicioniranih članova vladajuće stranke zbog korupcije. Korupcije je, naravno, bilo i u doba HDZovih vlada tokom 90-tih samo nije bilo šanse da se išta od toga procesuira. Cijela pretvorba, s otpuštanjem radnika i otimačinom kapitala koji su ti isti radnici godinama stvarali nije bila ništa drugo nego jedna velika, legalizirana korupcija i praktična provedba ideje o Hrvatskoj kao zemlji 200 bogatih obitelji. Nezadovoljstvo, u pravilu, izbija sa zadrškom, s pomakom u fazi i tako često pogađa i one koji nisu glavni krivci stanja s kojim smo nezadovoljni. Kao i sve snažne emocije ono ima racionalne razloge ali se manifestira dobrim dijelom iracionalno. Na primjer skandiranje i vlasti i opoziciji „Lopovi, lopovi“ izraz je uvjerenja da političari koji su na vlasti trebaju s nje sići, a da ni oni koji se nude kao zamjena nisu puno bolji; to je odgovor na jednostavno pitanje „Što mi ne želimo“, ali ne i na komplicirano pitanje „Što mi želimo“.

 

Jedna od duhovitijih parola na demonstracijama bila je „Intelektualci artikulirajte!“ Međutim, kao što među demonstrantima ima različitih, čak i dijametralno suprotnih zahtjeva i ideja, tako, bez da ulazimo u dublju raspravu tko su to intelektualci, više obrazovanje (recimo da je to nužan uvjet) ne garantira da će preporuke i recepti  za „Čto djelat“ biti razumni, izvedivi, a pogotovo ne unisoni. Ali, s druge strane, ima smisla istaknuti ideje i vrijednosti za koje je čovjek uvjeren da njihov odabir (ili odbijanje) može značajno utjecati na sudbinu zemlje. Nabrojati ću neke, kao poticaj za diskusiju i kritiku, koje mi se čine relevantnim.   

 

- Zagovaranje političkog nasilja u demokratskoj zemlji, gdje nas samo nekoliko mjeseci dijeli od demokratskih izbora na kojima građani mogu pokazati što misle o radu dosadašnje izvršne vlasti (bolji sistem do sada nije izmišljen), potpuno je neodgovoran, opasan i, ma koliko oni koji na nasilje pozivaju mahali hrvatskim zastavama, duboko nepatriotski i za Hrvatsku i njene građane štetan čin. Demokratske tekovine teško je i mukotrpno izgraditi ali se mogu lako i brzo razoriti. Slično kao što se složeni kemijski spojevi u turbulentnim uvjetima raspadaju na jednostavnije, složene društvene strukture, poput demokracije, u turbulentnim vremenima mogu se reducirati na jednostavnije – autokratske režime, diktature ili anarhije.

- Hrvatski građani ne bi smjeli dozvoliti da njihovo u mnogočemu opravdano nezadovoljstvo bude zloupotrijebljeno. Opravdano nezadovoljstvo onih koji demonstriraju i mnogo većeg broja građana koji ne demonstriraju, je da se Hrvatska pretvorila u zemlju malog broja brzo obogaćenih ljudi, a brzo se obogatiti gotovo je nemoguće na pošten način, i sve većeg broja ljudi na granici siromaštva. Zloupotreba tog nezadovoljstva, a to je u povijesti često viđen scenarij, je njegovo usmjeravanje protiv određene etničke ili socijalne skupine, guranje zemlje u izolaciju i određivanje dežurnog krivca koji je, naravno, uvijek izvan nas. To da su nam drugi krivi za naše nedaće, Srbi, Haški sud, Europska unija, jednostavno je rješenje, bez suvišnih zašto i ne zahtjeva nikakvo dodatno promišljanje. Ali, začudo, nitko od gore nabrojanih potencijalnih krivaca nije glasao za HDZ, a mnogi od onih koji protestiraju jesu.

 

U braniteljskoj populaciji ima pokušaja da se to nezadovoljstvo usmjeri tezom o sudskom progonu hrvatskih branitelja. I razumnim ljudima može se manipulirati ali samo onda ako ne znaju činjenice. Svatko može skinuti s weba DORHa ove dvije stranice:

Pregled podnijetih istražnih zahtjeva, optuženih i osuđenih za ratne zločine na dan 31.12. 2010. ; Pokrenut kazneni postupak, ukupno  3655.

Pregled podnijetih istražnih zahtjeva, optuženih i osuđenih za ratne zločine na dan 31.12. 2010. Pripadnici HV/hrv. policija ; Pokrenut kazneni postupak, ukupno  95.

I svatko može izračunati da je to 2.6%. To su činjenice.

 

- Treba zahtijevati da Vlada izloži jasan plan što misli učiniti kako bi povećala broj radnih mjesta, prvenstveno u proizvodnji. Bilo bi dobro da se pristupni pregovori s EU zaključe do lipnja, ali kakve god realne uspjehe ova Vlada postigla, to neće puno promijeniti njen negativni rejting. Jedino što bi taj odnos moglo bitno promijeniti je usmjeravanje nezadovoljstva prema Haaškom sudu, a onda i prema EU, ako presude u Haagu budu osuđujuće. To bi značilo gotovo fantastičnu promjenu politike Vlade za 180 stupnjeva ali, obzirom da je nekim političarima ostanak na vlasti ispred općeg dobra, to nije sasvim nemoguća opcija.

 

- Treba zahtijevati od oporbe jasan plan kako misle zemlju izvući iz krize, a ne da se njihova predizborna kampanja svede na kritiziranje sadašnje Vlade i nadanje da će ih opće nezadovoljstvo i ako ništa ne nude, dovesti na vlast.

 

A što bi mogli ponuditi (osim Churchilovog citata o znoju i suzama; krvi, nadamo se, neće biti)? Tu nije potrebno otkrivati toplu vodu; postoje zemlje, poput Skandinavskih zemalja na primjer, čije demokracije, čije pravosuđe, čija socijalna politika i čije privrede funkcioniraju bolje od naše.

 

Bilo bi važno što više poništiti negativne posljedice pretvorbe. Omogućiti različite oblike vlasništva, od privatnog vlasništva do radničkog samoupravljanja. Donijeti zakone koji će olakšati privatno poduzetništvo ali i onemogućiti one kojima je to bio sinonim za lopovluk i beskrupulozan odnos prema radnicima.

 

Nastaviti politiku koja vodi prema članstvu u EU. Lako je navesti razloge zašto je to za Hrvatsku mnogo presudnije pitanje nego za, recimo, Švicarsku ili Norvešku.

 

Voditi politiku dobrosusjedskih odnosa sa zemljama u regiji. Osim što su dobrosusjedski odnosi vrijednost sama po sebi, zemlje u regiji predstavljaju prirodno proširenje hrvatskog tržišta i takva politika bi nudila potencijalni izlaz iz ekonomske krize.

 

Što ćemo odabrati i da li ćemo uspjeti ovisi, prije svega, o nama samima. Ili što bi rekao J. Bronsky: „Slobodan čovjek ako ne uspije ne krivi nikoga.“

 

 

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr