PRAĆENJE SUĐENJA ZA RATNE ZLOČINE
IZVJEŠTAJ ZA 2009. GODINU
Sažetak mišljenja
U sklopu projekta „Monitoring suđenja za ratne zločine u procesima suočavanja s prošlošću“ smo u razdoblju od travnja 2004. godine do 31. prosinca 2009. godine na županijskim sudovima u Republici Hrvatskoj pratili 68 predmeta što je oko 77,2% svih predmeta koji su u tom razdoblju vođeni ili su još uvijek u tijeku.[1]
Godinu u kojoj se Hrvatska pripremala otvoriti poglavlje o pravosuđu (poglavlje 23) u pristupnim pregovorima za ulazak u Europsku uniju, u odnosu na suđenja za ratne zločine, opisujemo kao još jednu godinu pospremanja. Radi se na ispravljanju pogrešaka u radu pravosuđa devedesetih godina, kada je u brojnim neprofesionalno i etničko pristrano vođenim postupcima velik broj osoba osuđen u odsutnosti.[2] Kazneni postupci i suđenja u tijeku se, također, revidiraju od pravno neutemeljenih optužnica i ažuriraju.[3] Državno odvjetništvo upotpunjuje bazu podataka o ratnim zločinima. Razmjene dokaza, dokumenata i podataka između tužiteljstava Hrvatske, Srbije i Crne Gore u proteklih su nekoliko godina dovele do provođenja istraga, podizanja optužnica i presuđivanja[4]. Razvija se sustav potpore svjedocima i žrtvama.
No, navedeni napori se sporo realiziraju i u cjelini su, po našem mišljenju, nedostatni, što smatramo neodgovornim prema žrtvama ratnih zločina kao i prema okrivljenicima u postupcima u kojima su optužnice pravno neutemeljene i/ili nedostatno potkrijepljene dokazima. Sve navedeno ne potiče društvenu katarzu.
Također, nije vidljiva strategija kojom bi istraživanje i procesuiranje ogromnog broja neistraženih ratnih zločina (oko 400) i okrivljenika bez presude (oko 670) bio prioritet od kojeg se ne odustaje. Naprotiv, kao što formiranje uskočkih sudova jasno govori o prioritetu, tako nepropisivanje isključive nadležnosti za suđenja za ratne zločine županijskih sudova u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu upućuje da političke volje i strategije za učinkovito procesuiranje ratnih zločina nema. Pokušaji brojnih obitelji žrtava (nama je poznato 50 slučajeva) da privatnim tužbama ostvare naknadu štete zbog ubojstava članova/ca obitelji nisu uspjeli što ih je izložilo dodatnim traumama i velikim sudskim troškovima koje država u nekim slučajevima, i prisilno, naplaćuje.
Navedeno mišljenje obrazlažemo na sljedeći način.
Rad pravosuđa opterećen je rješavanjem posljedica i zaostataka etnički pristranih sudskih postupaka tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, otežan je zbog zakašnjelog procesuiranja ratnih zločina i zbog nespremnosti političkih elita za utvrđivanje odgovornosti za izostanak pravovremenih istraga, optuženja i presuda za neke zločine.
Naime, stav političkih i pravosudnih elita da u obrambenom ratu nije moguće počiniti ratni zločin prevladavao je sve do promjene vlasti 2000. godine, kada je zamijenjen (barem deklarativno) stavom da sve ratne zločine treba procesuirati u skladu sa zakonom i međunarodnim standardima.
Potom je započeto i procesuiranje teških zločina počinjenih od strane pripadnika/ca hrvatskih postrojbi, a Državno odvjetništavo Republike Hrvatske (DORH) 2004. godine je objavilo da provodi ponovna preispitivanja svih predmeta (u svim fazama) kako bi se eliminirale posljedice i praksa nekritičnog, bez dokaza o osnovanoj sumnji, postupanja prema velikom broju osumnjičenih/optuženih pripadnika srpskih vojnih i paravojnih formacija. [5]
Prema podacima iz godišnjih izvještaja DORH-a za 2004. do 2008. godinu, u tom su razdoblju obustavljene istrage, odustalo se od optužnica ili je kazneno djelo prekvalificirano u oružanu pobunu za oko 750 pripadnika srpskih postrojbi[6]. Osim toga, kako bi bilo omogućeno „eliminiranje“ osuđujućih presuda donesenih u neprofesionalno i etničko pristranim vođenim postupcima u odsutnosti okrivljenih, izmijenjen je Zakon o kaznenom postupku (NN, 152/08). Njime je državnom odvjetništvu (ali i osuđenicima) omogućeno zahtijevati obnovu kaznenog postupka u korist osuđenika, bez obzira je li on prisutan, uz iznošenje novih činjenica ili podnošenje novih dokaza koji su prikladni da prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili da dovedu do njezine osude po blažem zakonu. Koristeći ovu zakonsku mogućnost, a provodeći Akcijski plan i naputak glavnog državnog odvjetnika o standardima za kazneni progon[7], županijska državna odvjetništva su 2008./2009. godine napravila reviziju predmeta presuđenih u odsutnosti. Nakon dodatnih policijskih izvida, Državno je odvjetništvo zatražilo obnovu postupka u 14 predmeta (11,8%) za 90 osoba presuđenih u odsutnosti (19,3%). Tijekom 2009. obnova je provedena u 7 predmeta (5,9%) za 32 okrivljenika/cu, što je 6,8% svih presuđenih u odsutnosti.[8]
Sva preispitivanja („revizije“), pa i ova pravomoćno presuđenih u odsutnosti, su radila ista ona županijska državna odvjetništva koja su podizala optužnice ne poštujući standarde objektivnosti i nepristranosti. S jedne strane, na njih je stavljena odgovornost da poprave učinjenu štetu. No, time je ostavljen prostor dvojbama jesu li svi revizijama pristupili ozbiljno.[9] Osim toga, upozoravali smo i na optužnice podignute 2006. godine, koje su ispod propisanih standarda.[10]
Cijenimo dosadašnje napore DORH-a, no smatramo da je zbog svega naprijed navedenog potrebno izmjenama Zakona o primjeni Statuta Međunarodnoga kaznenog suda i progonu za kaznena djela protiv međunarodnog ratnog i humanitarnog prava (NN 175/03; u nastavku teksta Zakon o primjeni Statua MKS) u pogledu nadležnosti Državnog odvjetništva uspostaviti isključivu nadležnost županijskih državnih odvjetništava u Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu. Stvaranje/jačanje specijaliziranih timova Državnog odvjetništva pridonijelo bi lakšoj razmjeni informacija o zločinima, korištenju haške dokumentacije te učinkovitoj regionalnoj suradnji pravosuđa.
Nužno je istražiti i procesuirati počinitelje, barem najtežih, ratnih zločina. Prema podacima DORH-a taj zadatak je obiman – do sada se nije došlo niti na pola puta, a važan je i hitan, jer protek vremena otežava dokazivanje. Naime, Državno je odvjetništvo u razdoblju od 2004. do 2009. godine podiglo optužnice protiv još 426 osobe,[11] bez presuda je oko 670 optuženih, a za oko 400 zločina (za koje državno odvjetništvo ima saznanja) provode se tek predistražne radnje.
Iz istog razloga, obima i ozbiljnosti posla koji tek predstoji, opetovano naglašavamo potrebu za koncentracijom suđenja na četiri županijska suda (u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku), čija je nadležnost Zakonom o primjeni Statuta MKS propisana kao fakultativna, no kao takva u praksi se ne primjenjuje.[12] Radi se o teškim, a specifičnim, kaznenim djelima koja ne opterećuju samo žrtve i njihove obitelji nego i cjelokupno društvo, a nastale traume (i njima utjecani stavovi) se već prenose na generacije rođene iza rata. Više godina pratimo (ne)učinkovitost suđenja za ratne zločine (dugogodišnji postupci; veliki postotak predmeta koji se po odluci VSRH ponavljaju zbog proceduralnih pogrešaka ili krivo/nedovoljno utvrđenog činjeničnog stanja; nevoljkost donošenja nepopularnih presuda), te upozoravamo na imenovanja sudaca/tkinja u vijeća za ratne zločine koji prethodno nisu imali iskustva u najtežim kaznenim predmetima. Iako smo kritizirali takvu praksu „učenja u hodu“,[13] ukazujemo na unapređenja koja bilježimo zadnjih godina, posebice u 2008. i 2009. godini. Ona mogu biti dobar temelj za formiranje stalnih vijeća za ratne zločine na navedena četiri suda.
Naime, prvi pozitivni iskoraci rada sudskih vijeća povezani su s primjenom Zakona o primjeni Statuta MKS, odnosno formiranjem vijeća koje čine tri suca profesionalca. To je, uz korektivnu ulogu VSRH i dodatne edukacije, rezultiralo poboljšanom učinkovitosti suđenja: postupno se smanjuje postotak predmeta koji se ponavljaju po odluci VSRH, odnosno raste postotak presuda koje VSRH potvrđuje nakon provedenog prvog suđenja.[14]
Mišljenja smo da, nakon gotovo dva desetljeća iskustva u suđenjima za ratne zločine, više nije dopustivo da u vijeća za ratne zločine budu imenovani suci/tkinje koji nemaju dugogodišnje iskustvo suđenja u kaznenim predmetima, štoviše, iskustvo u suđenjima u kaznenim predmetima ratnih zločina. Moguće je s liste sudaca/tkinja koji su bili članovi vijeća za ratne zločine u stalna vijeća izdvojiti iskusne i uspješne.[15]
Veća mogućnost specijalizacije i koncentriranje znanja koja bi se postigla formiranjem stalnih vijeća za ratne zločine pri četiri županijska suda sastavljenih od sudaca/tkinja s iskustvom suđenja u predmetima ratnih zločina važna je i radi potrebe za ujednačavanjem sudske prakse (naročito penalne politike) te veće mogućnosti organiziranja zaštite i potpore svjedocima.[16]
Naime, u zadnje dvije godine bilježimo veliki postotak prvostupanjskih presuda s dosuđenom kaznom u visini ili ispod propisanog minimuma za predmetna kaznena djela (u 2008. 47%; u 2009. 51%). Također, obrazloženje visine izrečene kazne u presudama je često vrlo šturo. Nadalje, u svim do sada praćenim postupcima vođenim protiv pripadnika hrvatskih postrojbi, sudovi su pri izricanju kazne, sudjelovanje u Domovinskom ratu ocjenjivali olakotnom okolnošću. U racionalnom i pravičnom sustavu kaznene pravde ovakvo postupanje otvara pitanje jednakosti građana pred zakonom i s njom povezanom dosljednosti u kažnjavanju.
Vrednovanje sudjelovanja u Domovinskom ratu olakotnom okolnošću također ilustrira aktualni politički kontekst u kojem se suđenja za ratne zločine odvijaju. Unatoč javne potpore o potrebi procesuiranja svih ratnih zločina od strane najviših državnih dužnosnika, suđenja za ratne zločine pripadnicima hrvatskih vojnih i policijskih postrojbi često su opterećena potporom okrivljenicima od strane dijela javnosti, braniteljskih udruga i lokalnih političara. Politička osuda zločina kasni za pravosudnom[17].
Štoviše, notorno je kako je napuštanje područja Hrvatske (praktično bijeg) okrivljenog saborskog zastupnika Branimira Glavaša neposredno prije objavljivanja prvostupanjske (osuđujuće) presude u postupku koji se protiv njega i još petoro okrivljenika vodi za zločine počinjene u Osijeku posljedica političke odluke Hrvatskog sabora o uskrati odobrenja za njegovim pritvaranjem, a time i izravnog miješanja u područje djelovanja sudske vlasti. No unatoč tomu, ni vladajuća stranka niti oporba nisu iskazali volju prihvatiti prijedlog inicijative organizacija za zaštitu ljudskih prava da se članak 75. Ustava Republike Hrvatske promijeni na način da se ukine zastupnički imunitet za kaznena djela s propisanom kaznom zatvora većom od 5 godina (što se odnosi i na ratne zločine).
Očekujemo da se usvoji najavljena promjena odredbe Ustava kojima su regulirani instituti (ne)izručenja vlastitih državljana kako bi se u buduće spriječilo izbjegavanje kaznenih progona i/ili izdržavanja kaznenih sankcija bjegom okrivljenika/osuđenika – dvojnih državljana Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine, iz jedne države u drugu. Smatramo da Sporazum s Bosnom i Hercegovinom o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima treba tumačiti i primjenjivati i u odnosu na kaznena djela ratnih zločina.
Na kraju posebno ukazujemo na nedostatak političke odgovornosti prema obiteljima žrtava neistraženih zločina koje su nadoknadu za gubitak svojih bliskih pokušali ostvariti u odštetnim parnicama protiv Republike Hrvatske[18]. Insitucionalna neosjetljivost prema njihovoj potrebi za uvažavanjem patnje, očituje se kroz obvezivanje na plaćanje troškova parničnog postupka, kao i vršenjem pritisaka da odustanu od parnica ukoliko žele (nakon gubitka parnice) izbjeći plaćanje parničnih troškova. Smatramo da je potrebno u cijelosti riješiti pitanje plaćanja troškova postupaka u parnicama za naknadu štete zbog usmrćenja bliske osobe. Također, iako je do sada nedostajalo političke volje, očekujemo da izvršna, zakonodavna i pravosudna vlast ozbiljno i odgovorno pristupe pitanju obeštećenja svih žrtava.
[1] U tih 68 postupaka je prvotnim optužnicama obuhvaćeno 425 osoba: 382 pripadnika srpskih postrojbi (89,8%,); 41 pripadnik/ca hrvatskih postrojbi (9,64%) te 2 dužnosnika/pripadnika snaga tzv. Autonomne pokrajine Zapadne Bosne. Suđenje je provedeno za 209 osobe, 166 pripadnika srpskih postrojbi (79,42%), 41 pripadnika hrvatskih postrojbi (19,6%) te 2 dužnosnika/pripadnika snaga tzv. Autonomne pokrajine Zapadne Bosne. Pravomoćno je završeno 37 predmeta (54,41%), nepravomoćno je završeno 19 predmeta, u tijeku je (ili se očekuje ponavljanje po odluci VSRH) 12 predmeta. Pravomoćno osuđujuće presude donesene su u odnosu na 55 okrivljenika (za 38 pripadnika srpskih postrojbi i 17 hrvatskih postrojbi); pravomoćno oslobađajuće presude donesene su za 14 okrivljenika (10 pripadnika srpskih postrojbi te 4 pripadnika hrvatskih postrojbi); odustankom ili prekvalifikacijom na oružanu pobunu od optužbe za ratni zločin/genocid postupak je obustavljen ili su donijete odbijajuće presude u odnosu na 78 okrivljenika (pripadnika srpskih postrojbi). Najviše suđenja je provedeno na županijskim sudovima u Vukovaru, Osijeku i Sisku.
[2] Ukupno je za ratne zločine u odsutnosti u 118 predmeta osuđeno 464 osobe (oko 70% svih osoba koje su od 1991. do 2009. godine osuđene za ratne zločine na sudovima RH).
[3] U 2009. godini je pravomoćno završeno 35% (trećina), a tijekom 2008. i 2009. 50% (polovina) od svih pravomoćno završenih predmeta koje smo pratili od travnja 2004. godine. Nakon što je Županijski sud u Karlovcu tri puta donosio oslobađajuće presude i nakon što je ih je VSRH dva puta ukidao, VSRH je u predmetu okrivljenog M. Hrastova za zločin na Koranskom mostu sam proveo raspravu kako bi priveo kraju postupak koji je trajao 17 godina.
[4] DORH i Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije razmijenili su dokaze u 26 predmeta. Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije postupalo je u devet predmeta (3 u fazi istrage, 4 u fazi glavne rasprave, 1 nepravomoćno završen, 1 pravomoćno završen). DORH je postupilo u 3 predmeta (2 pravomoćno i 1 nepravomoćno završeni). Tužiteljstvo Crne Gore postupilo je u 1 predmetu (u fazi glavne rasprave).
[5] Prema podacima DORH od 1991. do 2004. godine pokrenuta je istraga za 3232 osobe, optuženo je 1400, a osuđeno 602 osobe (gotovo 80% u odsutnosti okrivljenih). Uz nekoliko izuzetaka radi se o pripadnicima srpskih vojnih i paravojnih formacija (do 2001. optuženo je 7 pripadnika hrvatskih postrojbi, a do 2004. još petoro).
[6] U prvoj fazi, tijekom 2004. godine, provedena je revizija istražnih postupaka te je obustavljena istraga protiv 485 osoba. Do 2009. godine državno je odvjetništvo odustalo od optužbe ili je kazneno djelo prekvalificirano u oružanu pobunu za još oko 260 okrivljenika.
[7] Naputak u svezi primjene odredbi OKZRH i ZKP u predmetima ratnih zločina – kriteriji (standardi) za kazneni progon, broj: O-4/08, od 9. listopada 2008; Akcijski plan za provedbu Naputka broj O-4/08 u svezi rada na predmetima ratnih zločina, broj: A-223/08, od 12. prosinca 2008.
[8] Tijekom 2009. godine je obnovljeno 10 predmeta presuđenih u odsutnosti okrivljenika: 7 na zahtjev nadležnih ŽDO-a i 1 na zahtjev okrivljene, a prema mogućnosti obnavljanja postupka u odsutnosti, te 2 na zahtjev okrivljenih nakon njihova uhićenja. U tim je predmetima u prvotnim postupcima pravomoćno presuđeno 35 osoba na kazne zatvora od 8 do 20 godina (ukupno 578 godina). Nakon obnavljanja postupaka Državno odvjetništvo je odustalo od optužbe ili prekvalificiralo kazneno djelo na oružanu pobunu u odnosu na 34 okrivljenika/cu, a jedan je okrivljenik pravomoćno osuđen na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci!
[9] Primjer: na Županijskom sudu u Osijeku su presude u odsutnosti okrivljenika donesene u 13 predmeta (za ukupno 48 okrivljenika). Sve presude su postale pravomoćne, no samo je na dvije (15%) bila uložena žalba Vrhovnom sudu RH, iako su odvjetnici postavljeni po službenoj dužnosti bili dužni žaliti se na prvostupanjske presude. Izricane su kazne zatvora u rasponu od 5 do 20 godina, pri čemu je prema 36 okrivljenika (75%) izrečena kazna zatvora u trajanju od 10 ili 15 godina. Prema podacima koje imamo, do sada je Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku zatražilo obnovu u jednom predmetu.
[10] Primjer: optužnica za zločin u Berku podignuta je protiv 35 osoba, od kojih za 16 osoba nisu navedene konkretne radnje izvršenja zločina. Tijekom 2009. godine Državno je odvjetništvo odustalo od kaznenog progona 14 okrivljenih s navedene optužnice.
[11] Od toga je u 10 predmeta okrivljeno 41 pripadnika/ca hrvatskih postrojbi. Pravomoćno je osuđeno 17, a oslobođeno 4 okrivljenika, dok je za 20 u tijeku žalbeni postupak na VSRH. U 2008. i 2009. provedeno je 5 novih postupaka (jedan je prenesen sa MKSJ). Pravomoćne presude su osuđujuće u 84% slučajeva. Navedeno upućuje kako državno odvjetništvo u optuženja pripadnika/ca hrvatskih postrojbi ide s dobro potkrijepljenim optužnicama. No, za zamijetiti je da se do sada procesuiralo pripadnike hrvatskih postrojbi samo ukoliko se radi o najtežim posljedicama (ubojstvima i s njima povezanim teškim zlostavljanima), dok se pripadnike srpskih postrojbi procesuira i za ostale (blaže) načine počinjenja kaznenih djela ratnih zločina.
Također, DORH pokušava ispraviti ranije propuste kada su u više slučajeva krivom primjenom Zakona o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske obustavljeni kazneni postupci protiv pripadnika hrvatskih postrojbi koji su bili optuženi za ubojstva. DORH je ponovno inicirao kazneni progon počinitelja u dva takva slučaja, no ovoga puta kvalificirajući kazneno djelo ratnim zločinom protiv civilnog stanovništva.
[12] Do sada su suđenja za ratne zločine vođena na 10 - 12 županijskih sudova.
[13] Upozoravali smo na propuste vijeća na županijskom sudu u Bjelovaru, Karlovcu, Sisku, Požegi, Rijeci.
[14] Prema izvještaju OSCE-a za 2007. godinu postotak ponavljanih predmeta je u 2002. godini bio 95%, a 2003/04/05/07 je iznosio od 50% do 65%. Od postupaka koje smo pratili u 2008. godini 22,7% bilo je ponavljanih, a u 2009. godini 28,5%. Također, u prilog kvalitetnijeg rada vijeća govori podatak da je od 25 predmeta, o kojima je VSRH odlučivao u 2008. i 2009. godini, a za koje znamo odluku, 68% presuda potvrđeno ili preinačeno, a 8 predmeta (32%) je vraćeno na ponovno suđenje.
[15] U vijećima za ratne zločine u 2009. godini bilo je 55 sudaca/tkinja.
[16] Pilot projektom UNDP-a i Ministarstva pravosuđa RH provedenim na četiri suda u Republici Hrvatskoj (županijskim sudovima u Vukovaru, Osijeku i Zadru te Općinskim sudom u Zagrebu) te donošenjem nužnih normativnih izmjena uspostavljeni su temelji institucionalizacije službi za potporu svjedocima i žrtvama pri sudovima. Model, sadržaj i iskustva stečena u dosadašnjoj praksi mogla bi poslužiti i kao polazna osnova za razvijanje sustava potpore na ostalim sudovima, ali i u radu državnih odvjetništava i policije.
[17] Tek 2009. godine, više godina nakon pravomoćnosti presuda za ratne zločine, Predsjednik Republike Hrvatske je zbog „postupanja protivno pravnom poretku i moralnim zasadama u Republici Hrvatskoj“ oduzeo ratna odličja osmorici pripadnika hrvatskih postrojbi. Osim Predsjednika države i Državnog povjerenstva za odlikovanja i priznanja, postupak za oduzimanje odličja mogu pokrenuti i Zastupnički dom, ministarstva i druga tijela državne vlasti, političke stranke, vjerske zajednice, udruge građana i druge pravne osobe.
[18] Iz analize zakonske regulative proizlazi zaključak da su do sada ukidane odredbe koje su omogućavale ostvarivanje naknade te su donošene odredbe kojima je uklanjana mogućnost naknade štete. Sudovi su tužbene zahtjeve, izuzev u slučajevima u kojima je prethodno u kaznenom postupku utvrđena krivnja počinitelja zločina, odbijali u cijelosti, uz obvezivanje tužitelja da nadoknade tuženoj Republici Hrvatskoj troškove postupka. Documenta posjeduje dokumentaciju o 50 takvih slučajeva. Iako je Vlada Republike Hrvatske donijela odluke o nenaplati dosuđenih parničnih troškova, njome nisu obuhvaćeni svi tužitelji.