hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

OBUSTAVE KAZNENIH POSTUPAKA TEMELJEM ZAKONA O OPROSTU U PRAKSI VOJNOG SUDA U ZAGREBU[1]

 

1992-1996

 

IMPLIKACIJE I DEMISTIFIKACIJE

 

 

Maja Kovačević Bošković, Jelena Đokić Jović, Marko Sjekavica

 

   Prosinac 2010.

U razdoblju od srpnja 2009. godine - do prosinca 2010. godine, tim koji je radio na izradi ovog teksta imao je uvid u sačuvane spise  kaznenih predmeta bivšeg Vojnog suda u Zagrebu obustavljenih temeljem zakona o oprostu koji su pohranjeni u Državnom arhivu grada Zagreba (DAZG).  U upisniku Vojnog suda  u Zagrebu evidentirano je 1019 spisa kaznenih predmeta od kojih 9 spisa nije sačuvano, a u 9 spisa nije izvršen  uvid jer su isti na općinskim, županijskim odnosno na VSRH.

Za 1992. god. registrirano je 806 predmeta, za 1993. godine 72 predmeta, za 1994. godine 69, za 1995. godine 66 predmeta i za 1996. godine 6 predmeta.

 

Nakon početka rata, doneseno je više zakona kojima se interveniralo u kazneno - pravni sustav, a  koji su nazivani zakonima o oprostu. Najprije je 25. rujna 1992. god. donesen Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske (NN 58/92). Ovaj zakon ograničio se na aboliciju ili oslobođenje od kaznenog progona i postupka za sve počinitelje kaznenih djela počinjenih u razdoblju od 17. kolovoza 1990. god. do njegovog stupanja na snagu  25. rujna 1992. god.[2]

Negativnom nomenklaturom od primjene oprosta bila su izuzeta kaznena djela na čiji je progon RH bila obvezna prema odredbama međunarodnog prava .

Isti je izmijenjen novelom od 31. svibnja 1995.god. kojom je obuhvaćeno razdoblje do 10. svibnja 1995.god. i na taj način je prevladan pravni vakuum koji je nastupio nakon 25. rujna 1992. god.

Uslijedio je teritorijalno limitiran Zakon o oprostu počiniteljima kaznenih djela s privremeno okupiranih dijelova Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije od 17. svibnja 1996. god. (NN 43/96) i  napokon Zakon o općem oprostu od 20. rujna 1996. god. (NN 80/96) kojim su ukinuta prethodna dva i koji je i sada na snazi.[3]

 

Ovaj zakon imao je najširi spektar djelovanja  jer se odnosio kako na aboliciju, tako i na potpuni oprost od izvršenja kazne odnosno i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima kaznenih djela u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanima sukobima u RH te u svezi s istima.

Također ovim zakonom obuhvaćen je oprost od kaznenog progona i postupaka za kaznena djela počinjena do 23. kolovoza 1996.god.

 

Iako je nedvojben njihov doprinos pokušajima uspostave mira i ublažavanju napetosti izazvanih tada aktualnim ratnim sukobima, ističemo da je glavni nedostatak ovih zakona bila njihova nepreciznost, naglašena općenitost i pravna nepripremljenost  pravosudnih tijela  koja su ih primjenjivala, što je uzrokovalo dileme oko dometa oprosta i u krajnjoj konzekvenci, obustavom pojedinih kaznenih postupaka protiv počinitelja najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina. [4]

 

Zbog nepreciznosti i općenitosti legislativne formulacije „sveza“ krivičnog djela s agresijom, oružanim sukobima itd., prvenstveno prvi, u nizu  zakona o oprostu, omogućio je davanje oprosta i počiniteljima krivičnih djela protiv života i tijela, poput ubojstva[5], teške tjelesne povrede, ali i počiniteljima kaznenih djela općeg kriminaliteta, primjerice: krivičnih djela protiv društvene i privatne imovine (prikrivanje, oštećenje tuđe stvari, protupravno zauzimanje nekretnine u društvenom vlasništvu, oduzimanje vozila na motorni pogon), krivičnih djela protiv sigurnosti javnog prometa[6], krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, krivičnih djela protiv gospodarsta (nezakoniti lov[7]), krivičnih djela protiv službene dužnosti i javnih ovlaštenja (zloupotreba položaja i ovlaštenja).

 

Vršeći uvid u spise bivšeg Vojnog suda u Zagrebu, uočili smo trend sastavljanja nepreciznih optužnica koje ne sadrže elemente kako osnovnog krivičnog djela, tako ni elemente zakonskog bića kvalificiranog oblika osnovnog krivičnog djela. U obrazloženjima optužnica se ne navode dokazi kojima se utvrđuju odlučne činjenice i nexsus causa između djelovanja optuženika i nastupanja teških posljedica u vidu ranjavanja i usmrćivanja više građana RH, opisuje se realno stanje rata i pokušava se utvrditi kolektivna odgovornost, umjesto da se konkretiziraju aktivnosti samog optuženika u kojoj tužitelj nalazi ostvarenje svih bitnih obilježja kaznenog djela stavljenog mu na teret (nisu precizirane okolnosti niti posljedice djelovanje optuženika, kao što su mjesto napada, vrijeme napada, identitet oštećenika).[8] Često se kao dokaz predlaže čitanje same kaznene prijave ili službene zabilješke, a koje Zakon o kaznenom postupku eksplicite navodi kao nezakonit dokaz. Iako je sud ovakve optužnice temeljem čl. 252. st. 1. ZKP-a vraćao Vojnom tužiteljstvu na ispravak, iste su neispravljene podnošene Vojnom sudu te je postupak okončavan obustavom temeljem zakona o oprostu. Ovakvim indolentnim postupanjem pravosudnih institucija, počinitelji djela koja su eventualno imala obilježja ratnih zločina, odnosno mogla su se podvesti pod oznakom krivičnih djela predviđenih u inkriminacijama protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ostali su neprocesuirani.[9]

 

S druge strane u određenom broju slučajeva  pogrešna primjena zakona o oprostu korigirana je od strane VSRH, koji je smatrao da je prvostupanjski sud neosnovano/pogrešno primijenio oprost na pojedina kaznena djela[10] te je stoga po žalbi Vojnog tužitelja ukidao rješenja Vojnog suda u Zagrebu i predmete vraćao na  nastavak postupka, zaključivši da se ne radi o krivičnim djelima koja su počinjena u direktnoj vezi s ratom u RH  pa prvostupanjski sud nije mogao, primjenom onda važećeg zakona o oprostu, obustaviti krivični postupak protiv okrivljenika[11]

 

Važno je naglasiti da je u svim ovim predmetima mogućnost žalbe bila ograničena.

Jedina stranka koja imala mogućnost ulaganja žalbe bio je vojni tužitelj i to vremenski limitiran samo na rok od 24 sata, no, stupanjem na snagu Zakona o općem oprostu vojni tužitelj gubi ovo pravo ukoliko je sud primijenio oprost u korist počinitelja kaznenih djela u okviru pravne kvalifikacije kaznenog djela koju je utvrdio državni odvjetnik.

To je imalo za posljedicu primjenu zakona o oprostu na širok katalog kaznenih djela.

Njegova najšira primjena registrirana je 1992-1993.god dok se poslije (vidi dijagram) 1994-1996 primjena zakona o oprostu ograničila na kaznena djela protiv RH (oružana pobuna) i kaznena djela protiv oružanih snaga RH (samovoljno udaljenje i bijeg iz oružanih snaga)

 

Iz političkih razloga zakonodavac je već prvim Zakonom o oprostu posegnuo za sasvim općenitom formulacijom i time na sudbenu vlast prebacio ovlast utvrđivanja opsega primjene instituta oprosta, dovevši time u pitanje i načelo trodiobe vlasti i jedan od temeljnih pravnih principa lex certa, uvodeći pravnu nesigurnost, budući da su odredbe Zakona o oprostu bile sklone mnogostrukoj interpretaciji. Tako je praktički „bilo prepušteno sudovima da kreiraju pretpostavke za oprost. Doduše, odmah nakon donošenja tog zakona u Hrvatskom saboru se pojavio nacrt njegova vjerodostojnog tumačenja koji je sadržavao katalog kaznenih djela za koja su sudovi trebali odobriti oprost, ali je on uskoro tajanstveno nestao.”[12]

 

Najtragičnije posljedice manifestirale su se u slučajevima u kojim je oprost primijenjen na kaznena djela ubojstva koja su imala obilježja ratnog zločina. U drugim slučajevima konzekvence primjene oprosta bile su manje štetne, iako ni one nisu imale legalan temelj.

 

Nadalje, zbog neutvrđene individualne kaznene odgovornosti, u naknadno pokrenutim parničnim postupcima odbijeni su tužbeni zahtjevi podnositeljima tužbi, članovima uže obitelji žrtava, kojim su tražili da se tuženici, Republici Hrvatskoj naloži plaćanje pravične novčane naknade neimovinske štete. [13]

 

Zakon o kaznenom postupku u čl. 406 (5) NN 110/97 predviđao je mogućnost obnove kaznenog postupka na štetu okrivljenika u slučaju pogrešne primjene zakona o oprostu  ukoliko se utvrdi da se oprost ne odnosi na kazneno djelo povodom kojeg je kazneni postupak obustavljen. Naknadnim izmjenama ZKP-a iz 2009. god. brisan je citirani stavak, čime je gotovo onemogućena pravna korekcija posljedica pogrešne primjene zakona o oprostu, zbog kazneno-pravnog načela ne bis  in idem. Stoga bi, čini nam se, vraćanje ovoga stavka kazneno – procesnog zakona trebao biti imperativ za zakonodavca, pogotovo u svjetlu okončanja pregovora između RH i Europske Unije o zatvaranju poglavlja o pravosuđu i temeljnim ljudskim pravima..

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


[1] Vojni sud je ustanovljen odredbom čl. 2. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti  RH od 7. prosinca 1991 god.

čl. 4. navedene uredbe Vojni sudovi osnovani su  za područje  operativne zone.  Podsjećamo da je u to vrijeme bilo ustrojeno 6 operativni zona sa sjedištem u Osijeku, Bjelovaru, Zagrebu, Karlovcu, Rijeci i Splitu.

 

[2] Abolicija se odnosi na oslobođenje od krivičnog gonjenja u fazi dok još kazneni postupak nije pokrenut ili je pokrenut, ali nije još pravomoćno okončan.

Amnestija je širi pojam od abolicije koji se odnosi na oslobođenje od  kaznenog gonjenja,  potpuno ili djelomično oslobođenje od izvršenja kazne, zamjenu izrečene kazne  blažom,  brisanje osude ili ukidanje pravne posljedice presude.

Amnestijom je obuhvaćen neodređeni broj osoba, a pomilovanje je pravni institut kojim se poimence određenoj osobi daje potpuni ili djelomični oprost od izvršenja kazne, zamjenjuje se izrečena kazna blažom kaznom ili se primjenjuje uvjetna osuda, daje se prijevremena rehabilitacija, ukida se ili određuje kraće trajanje pravne posljedice osude, sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom, zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti ili protjerivanje stranca iz zemlje.

Kada se amnestijom obustavlja kazneni postupak, govori se i o aboliciji ili preciznije rečeno o amnestiji abolicijom jer se abolicija može odobriti i određenom počinitelju u postupku pomilovanja. (Petar Novoselec, Opći dio kaznenog prava, 3. izd. Zagreb 2009.)

 

[3] Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupaka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske odnosu se na amnestiju abolicijom. Naime, kada se amnestijom obustavlja kazneni postupak, govori se i o aboliciji, ili preciznije rečeno o amnestiji abolicijom jer se abolicija može odobriti i određenom počinitelju u postupku pomilovanja. (Petar Novoselec, Opći dio kaznenog prava, 3. izd. Zagreb 2009.god.)

 

[4] Ovim zakonima od primjene oprosta bila su izuzeta kaznena djela za čiji je progon Republika Hrvatska bila obvezna prema odredbama međunarodnog prava, ali su njihove odredbe ipak neopravdano poslužile kao legalni temelj za amnestiju abolicijom počinitelja tih kaznenih djela.

 

[5] Budući da su državna odvjetništva i sudovi i neke ratne zločine kvalificirali kao kaznena djela ubojstva  iz. čl. 35. (34.)  KZRH, sudovi su  u kaznenim predmetima K- 3/92, K- 42/92 i K-44/92 i za ova kaznena djela  odobravali oprost. Primjerice, optužnicom Vojnog tužitelja u Zagrebu četvorici pripadnika Zbora narodne garde stavljeno je na teret da su jednu mušku osobu, za kojeg su znali da je srpske nacionalnosti, najprije svezali, ugurali u mini bus odvezli ga do rijeke Save, sajmište automobila Jakuševac te ga je jedan od njih udario tri puta metalnom cijevi po glavi pri čemu žrtva nije pružala nikakav otpor (K-3/92).

U pojedinim slučajevima u kojima je prvostupanjski sud abolirao počinitelje kaznenog djela ubojstva VSRH (Broj: I Kž 1157/1992-3 od 8. prosinca 1992) je odlučujući po žalbi vojnog tužitelja konstatirao da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da je kazneno djelo ubojstva obuhvaćeno Zakonom o oprostu   i da  nije dostatno da je neko kazneno djelo počinjeno u ratnim okolnostima koje je počinitelj  nekog krivičnog djela općeg kriminaliteta kao povoljne samo koristio .

U drugom slučaju u kojem je VS u Zagrebu primijenio oprost na počinitelje ubojstva VSRH (Broj Kzz 20/1993-3 od 8. rujna 1993)je odlučujući po ZZZZ državnog odvjetnika RH zauzeo stajalište „da su od oprosta izuzeti  počinitelji najtežih kaznenih djela među koje spada, sasvim sigurno, i krivično djelo ubojstva“

 

[6] „ Do počinjenja krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa, došlo je prilikom povratka sa izvršenja borbenog zadatka pripadnika specijalne jedinice Ministarstva obrane RH, te se nije radilo o privatnom i neobaveznom voženju te, po stanovištu vijeća krivično djelo koje je optuženik počinio je u svezi s domovinskim ratom, pa se shodno tome imaju primijeniti odredbe Zakona o oprostu.“, stoji u obrazloženju  Rješenja Vojnog suda u Zagrebu Broj K - 57/92 od 11.01.1993 god.

 

[7] Optužnica Vojnog tužitelja optuženicima je stavljeno na teret da su 25.veljače 1992 god. pripadnici HV-a u vrijeme lovostaja na visoku divljač, iz automatskog oružja, ubili su jednu srnu, jednog srnjaka i jednog divljeg zeca  Primjenom zakona o oprostu protiv istih je obustavljen kazneni postupak . (K-300/92)

 

[8] Ovo se prvenstveno odnosi na kaznena djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti RH  (čl. 231. KZRH) i oružane pobune (čl. 236.f. KZRH) koja su počinjena u kvalificiranom obliku, dakle imala su za posljedicu smrt jedne ili više osoba ili su bila praćena teškim nasiljem ili velikim razaranjem, odnosno ugrožavanjem sigurnosti RH (čl. 236.o. KZRH)

 

[9] Neprecizne formulacije optužnice opisivale su primjerice inkriminirani događaj “u kojem je došlo do nasilnog ranjavanja i usmrćivanja građana RH”, a djelo je počinjeno “u cilju uspostavljanja nove komunističke vlasti” (K- 249/92), “ neutvrđenog datuma u kolovozu 1991.god. u mjestu Rajić, općina Novska, pristupio s oružjem u ruci paravojnim formacijama tzv. “SAO zapadna Slavonija” u cilju odcjepljenja područja Novske od matice zemlje I pripajanja tog područja, paradržavi tzv. “SAO Zapadna Slavonija”, a također  u mjesecu studenom 1991. god. u Staroj Gradiški u zatvoru pri ispitivanju tukao i maltretirao zarobljene hrvatske vojnike …..pa je time počinio krivično djelo protiv RH- oružanom pobunom” ( K- 228/92)

 

[10] Krivična djela: zlouporaba položaja i ovlaštenja (K-1504/92), ubojstvo (K-887/92), ubojstvo iz koristoljublja (K-625/92), kvalificirani oblik oružane pobune koji za posljedicu ima smrt više osoba i praćeno je nasiljem  /velikim razaranjem ( K- 627/92, K-1186/92), kvalificirani oblik  ugrožavanja teritorijalne ukupnosti koji također ima za posljedicu ima smrt više osoba i praćeno je nasiljem  velikim razaranjem (K-298/92), dovođenje u opasnost života I imovine opće-opasnom radnjom ili sredstvom (K-887/92);

 

[11] U prilog tome odluka VSRH Broj I Kž 429/1993-3 od 02. lipnja 1993.god

[12] P. Novoselec: Osvrt na dosadašnje promjene kaznenog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol. 3, broj 2, 1996., str. 578-581.

 

[13] U dosadašnjoj sudskoj praksi uspjeh u naknadno pokrenutim parničnim postupcima je lakši kada je  okončanjem kaznenog postupka utvrđena individualna kaznena odgovornost štetnika - počinitelja. No, međutim nepravomoćno okončani  kazneni postupci za zločine u Novskoj, nakon obustave kaznenih postupaka na temelju zakona o oprostu ponovno su inicirani pokretanjem istražnog postupka,  daju vjeru da će žrtve konačno ostvariti bar materijalnu satisfakciju. Napominjemo da je epilog neizvjestan budući da je u jednom slučaju donjeta osuđujuća presuda, a u drugom presuda u kojoj se optužba odbija, pa će konačnu odluku imati VSRH. Za razliku od netom opisanih slučajeva, slučaj ubojstva na Jakuševcu ostaje jedini slučaj gdje posljedice pogrešne primjene oprosta nisu sanirane. Obitelj je kaznenom prijavom nedavno pokušala nanovo inicirati kazneni progon počinitelja no, ista je odbačena. Ovakva odluka županijskog državnog odvjetnika neshvatljiva je obzirom da je nakon primjene oprosta  tadašnji državni odvjetnik podnoseći zahtjev za zaštitu zakonitosti sam ukazao da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjen Zakon o oprostu, što je svojom deklaratornom odlukom koja nažalost ima samo deklaratorne učinke, potvrdio i VSRH.

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr